Ručkić krčkić

Ona je dobra kuharica, dobra majka, spretna domaćica, dobra prijateljica, najpametnija u svojoj firmi... a nije ništa od toga; osim možda ovo zadnje. Jer joj je IQ zbilja zašao u područje genijalnosti.

Mislim si to tako dok čistim pečenu papriku od one tanke, vanjske kožice (paprike još nisu za pečenje, ili ja nisam kupila prave, nije mi se dalo do placa) i prisjećam se kak smo ih jednom čistile zajedno, kod nje doma, i isto je teško išlo, a onda je ona rekla da se to ne čisti. Ne čisti se i kvit! Osporih tvrdnju, a ona onda upogoni tešku intelektualnu mašineriju da ospori moje osporavanje. I prisjetih se kako sam onda popustila, pomislih da bi ona zbilja mogla biti u pravu, možda ja postupam po navici, nikad promišljenoj, a ne ona...? Ne, nije bila u pravu. To se čisti.

I danas sam opet razmislila ima li smisla guliti tu tanku kožicu, ili jednostavno zviznuti tih 6 pečenih paprika u smeće, a onda sam zaključila da se treba potruditi, nešto će ipak ispasti dobro, pa što onda ako ne bude sve? Jer, nikad nije sve...

A odrastanje se zaista počinje zbivati kad shvatimo svoju posvemašnju nevažnost u općem poretku (ako postoji!) stvari; ili u kaosu stvari, ljudi, pojava, ako poretka nema.

Sve se svodi na to želim li ja jesti neoguljenu papriku. Ako ne želim, ogulit ću je; ili baciti. Naravno, ako mi nije jako važno što će netko misliti o mojim kulinarskim vještinama: ljudi tak i tak misle svašta. Sretneš nekog koga nisi vidjela 10 godina i vidiš da on(a) o tebi misli iz nekog davno prošlog života, da si toj osobi junakinja, gnjida, opasnost ili sreća, neko biće koje možda nikada nisi bila, a ako jesi, već odavno nisi, i kaj sad, treba li to (opet) postati? Iako to ova(j) misli već cijelo desetljeće. Sretneš nekoga koga viđaš svaki dan i odjednom spoznaš da te uopće ne pozna, da ne misli o tebi, da si mu/joj samo poticaj, zrcalo, pokus u pokušaju da se svidi sebi... I kaj onda?

Paaaa, možda mi se svidi to što oni misle: možda poželim biti takva. Ali ne moram. Željeti nije isto što i morati.

Jer, ako nisam važna u općenitosti stvari, ljudi, pojava, ako se život jednostavno sklopi nad mojim nepostojanjem kad nestanem, a upravo se to desi, unatoč svim deklaracijama žalosti, gubitka, nenadoknadivosti, desi se, život ide dalje, drugačiji i ravnodušan prema utjecajčiću koji smo na njega možda imali, a možda i ne, možda smo ga jednostavno puštali nek struji, i to je dobro, životu je sve dobro, i zato je ovo najbolji od svih mogućih svjetova, uistinu i bez ironije, da, krenuh reći, ako nisam važna u tome što je dobro ili loše u nekoj općenitosti, ne znači da meni, u mojem životu, u mojem nedjeljnom ručku, partikularnost oguljene ili neoguljene paprike ne znači ništa: može mi biti fina ili ne. I zato je glupo jesti nefinu papriku jer me ponižava pomisao da sam kupila pogrešnu, ili je loše ispekla, ili da sam lijena, i to ne stoga jer mi je to teško priznati samoj sebi (a jest!), nego zato jer živim kao na pozornici, kao da me stalno netko gleda i procjenjuje jesam li uspjela ili nisam ostvariti svoje želje... Kao da ih MORAM ostvariti! Pa, moje su. Ne moram. Bilo bi mi drago da mogu. Ali zbilja ne moram.

Meni moja nevažnost pruža silno olakšanje. Je li to sloboda? Nemam pojma! Valjda, na neki način, i jest. Znam da moje postojanje neizbježno stvara frikciju s drugim postojanjima, znam da se njihove želje nerijetko suprotstavljaju mojima... ali im prepuštam slobodu da se ljute zbog toga; da pojačaju trenje; da me natjeraju da se preusmjerim na prohodnije putove. Ili da se sukobimo izravno, želja o želju. Pa što bude! A ne mora biti ništa. I nije važno.

Dozvoljavam im slobodu da odgurnu moje želje. Da ih stave na poček. Da ih prepuste zaboravu. Moj cijeli stan, dakle - moja svakodnevica - bili su oblikovani po potrebama (ali i željama!) moje majke: zahod s invalidskom daskom i rukohvatima; šizoidno organizirana kuhinja da bi se ona po njoj kretala sa svojom hodalicom; u prvoj ladici predmeti koje je ona koristila, a moji noževi za sir u zakutku špajze... Dala sam joj to, a nisam morala. Dala sam joj jer sam mislila da ima manje života nego ja; i da meni nije toliko važno; i jer bih zbog uskrate sama o sebi morala misliti drugačije - lošije! - nego što mislim sada. A to mi je važno: to što mislim ja SADA. Ne što misle drugi.

I imala sam izbora. Ništa od toga nisam morala. Posljedice bi bile drugačije. Te drugačije nisam željela. Možda pogrešno? Možda kukavički? Je li to SAD uopće bitno?

Kad baš ništa ne bi bilo važno, ne bi bilo Taj Mahala, ne bi bilo Kipa slobode, ne bi bilo knjiga koje su me mijenjale... Hm. I bih li znala da mi to nedostaje? Vjerojatno ne. I zato ne bi bilo važno: ta borba pojedinca da potraje i kad nestane. Nevažna je.

Ali ukus moje današnje paprike nije. Meni, danas. Važan je.

A djeci moje bivše prijateljice je isto tako danas važno to što je ona mislila da mora biti sve naj-naj i onda nije bila mnogo od toga, a najvjerojatnije čak ni ništa od toga; ne znam, ostavila sam je, dobra prijateljica nije bila. Nego osoba koja misli da sve mora biti u skladu s onim što ona želi misliti o sebi: i zato slijepa za sve što nije, što nisu drugi, i za sve što drugi jesu, a ne uklapa se u njenu koncepciju. Njena djeca su zato naučila da ljubav znači statirati u životu neke mnogo važnije osobe nego što su ona sama, a da su želje moranje. Gadno! Uskratila si je izbore; one gore spomenute frikcije; i slobodu da odustane. I njima. Donekle. Odrast će one, njene kćeri. Valjda ne prekasno.

I shvatit će da nisu važne; kao što nije ni ona. Ali kožica na pečenoj paprici jest.

trenutno ipak ima jedan komentar-a koji glasi:

kad bi ti gulila neke druge kožice..vjerojatno bi, u širem smislu, bila prihvatljivija osoba..

Dida, koliko god bio nevažan, ipak si naporan. A ne moraš biti, niti ja želim da mi to budeš. Zato, odjeb u Ignoricu!

Dakle, s obzirom da sam sigurna kak napeto pratite razvoj mojeg nedjeljnog ručka, evo izvještja: punjeno pile - za prste oblizati (i jesam!); pečena paprika: 5 od 6 uspješno oguljeno i savršeno ukusno. Ukupni rezultat: želje pobijedile, moranje, kao i obično, ispalo nebitno!

Otkrit cu ti tajnu: stavis peci paprike. Kad su gotove, uvalis ih u plasticne vrecice, ne one najtanje, zatvoris hermeticki s kvacicom ili kak znas.
Kad se ohlade, ne moras guliti kozu, paprika sam izleti iz nje.

"Ona je dobra kuharica, dobra majka, spretna domaćica, dobra prijateljica"
Možda je.Ali ne prema tvojim kriterijima.
Ne postoje testovi kojima se može procijeniti gore navedeno.
IQ može.
Ali..big deal.

gibam sad.Pusa!

Juicy, ne samo što su bile u vrećicama, nego i u hermetički zatvorenoj Zepter posudi. Ali, svejedno nisu izlijetale :-((

Hm, marto... Mislim da me okusni pupoljčići još uvijek služe, znam broj porezotaka i opekotina na njenim rukama, ali i kak joj zgleda doma, a bogme joj znam i djecu; a i šefa sam joj poznavala. Jest da nemam točnu skalu, ali odokativno: loša.

:)