Ručkić krčkić

Tako dugo se nisam imala prilike nasititi da više uopće nisam gladna. Doslovno i metaforički. Kuhinjski i iskričarski.

Vidim, broje se klikovi na profil, broje se uleti... Tj., indijanac broji naglas, a drugi (pretpostavljam) u sebi. Za sebe. I ja sam brojala. Nekoć. I imalo se što izbrojati: moja prva vegavega8 je imala preko 100.000 klikova na profil za cca 6 mjeseci, poruke su se rastezale na desetke i desetke stranica Arhive (nisam zabilježila, a ne pamtim koliko), uleti su se brojali u minutama od logiranja, a ne danima... I kaj je ispalo od svega toga?

Nekoliko prijateljstava (aleluja, za njih sam uistinu zahvalna Iskrici i njenim božanstvima!), nekoliko avantura, nešto snova, nekoliko priča i pjesama, nešto neugodnosti i prilično nezdrava navika.

Imala sam i nekoliko muških profila, koji su također bili popularni. Ali, nisam imala morala zavlačiti te sirote žene koje se toliko žele ponadati! Niti homiće, koji su (unatoč, ili baš zbog, unapetitlih nicka, analno intoniranog ["seros"]) bili spremni izuti cipele pred mojim vratima, pokorno se javiti Mami, donijeti joj darove i onda (mi) raditi što god poželim... I da, uglavnom su bili 50-godišnjaci, u "sretnom braku". Bilo mi je žao i njihovih supruga.

Trenutno imam i profil jedne 20-godišnjakinje, čija popularnost ne jenjava unatoč činjenici da gotovo nikad nisam logirana pod tim nickom (Ali ima sliku! I fakat je zgodna! I njoj Iskrica da da se igra ove igre s pitanjima, a meni, pravoj vegavegi8, čiju je sliku upoznala s bloga i zato zna da je u profilu lažnjak - jock! Unatoč činjenici da mi na naslovnici vrti pok. Jima Morrisona, živućeg Clinta Eastwooda i još pokoju manje ili više poznatu facu koja zasigurno nije član.).

Iz svih tih profila i posljedičnih iskustava mogu zaključiti sljedeće: ponuda je bofl. Ima i dobrih, ali pronaći ih je stvar sreće, upornosti i dobrog tajminga.

Ljudi koji ovamo dođu kao da unaprijed obezvrijeđuju sami sebe; kao da se unaprijed obilježavaju kao "robu s greškom". I onda ne vjeruju da bi ih netko doista htio, ili tu svoju grešku guraju u prvi plan. Upoznala sam puno ljudi uživo (za razliku od stare terijerke, nisam vodila brojčanu evidenciju), a među njima je bilo ljudi koji se zaista mogu svidjeti, koji su OK, privlačni, simpatični, ma, u svakom slučaju bih im mogla naći neku svrhu i mjesto u svojem životu, iako ne uvijek one za koje su se kandidirali, ali onda PLJUS - Kaj si ti luda??? Ne vidiš moju GREŠKU???

Ja nisam došla s takvim predumišljajem: nisam došla naći nekog određenog, nego Nekog tko bi se uklopio u što god, u kakvu god prazninu imam u svojem životu. Nisam mislila da sam zbog toga bofl, nego da sam praktična i suvremena, informatički pismena i osviještena osoba. Al jebga, badava meni moje mišljenje, ako prevladavaju druga i bitno drugačija!

Trebalo mi je vremena (i profila, i brisanja profila) dok nisam skužila da moj stav nije pogrešan, nego manjinski. U međuvremenu sam bila Ljubazna: odgovarala na svaku neprostačku poruku i vodila "uzbudljive" dijaloge u stilu "Kak si?", "Dobro, a ti?", "Isto dobro. Kaj radiš?", "Niš specijalno, a ti?", "Ni ja. Kaj si danas ručala?"... uffff! Ili u stilu "Ja bih ti ga ovak..."; pa mu ja velim OK, ajde, kaj onda? I onda on nemre smislit dalje. Pa obriše profil. I uleti mi na drugi profil s istom šablonom i opet ostane bez teksta.

Blog mi je dugo ispunjavao čekanje na spore pevetaše, a onda postao zapravo jedina svrha mojeg iskričarskog postojanja. Ne, većina ljudi na blogu mi se ne sviđa ništa više nego većina pevetaša, ali ovo je JAVNI prostor: odgovornost za razvoj zbivanja je manja. A moš i jednostavno doći, sjesti, šutjet, gledat i mislit si svoje. Na peveteu ne možeš.

Sad ovo sa slikama... Ma ljudi moji, ma kakve su to poze??? Ta obnažena kilava poprsja, ti motocikli kao metarfora potentnog kurca, ti auti pred seljačkim kućama, te sunčane naočale kao simbol kompleksne i tajnovite naravi??? Ma tko bi to htio?!

Ali, valjda tih koji bi htjeli ima dovoljno. Jer marketing uvijek cilja najbrojniju skupinu.

Ja sam manjinska. Kao i većina manjina, naučila sam šutke podnositi nepravde i uporno ih otklanjati od sebe. Ne očekivati instant-rješenja i očigledne uspjehe. Tu i tamo naglas popizditi. Ali ne previše. Jer etničko čišćenje nije svojstveno samo politici: svugdje vrijedi ono "Ako ti se ovdje ne sviđa, a ti potraži sreću negdje drugdje".

Haug. I have spoken!

Kaj je ovdje nepoćudno, da mi je znati??? Ah, čisto zlostavljanje manjina...

Nego, ipak sam ogladnjela pa sam i poručala. Sad dok ispušim jednu, budem si malo ovdje popričala sama sa sobom.

Što je ipak prilično žalosno, mislim to pričanje sa samom sobom koje je uzelo maha na gotovo svim zapišima, na nekom sajtu koji je društveno orijentiran.

Pretpostavljam da i sama snosim dobar dio odgovornosti za takvo stanje, jer sam među prvima i prilično beskompromisno koristila opciju ignoriranja... Ali, čovječe, ak ne mislim puštati budale da mi ovdje laprdaju, ne znači da su razgovor i/ili laprdanje zabranjeni pametnijima! Ili bar simpatičnijima.

U stvari, nisam ja bila prva s monološko-komentirajućim blogovima, nego bacila (-je-sve-niz-rijeku). Njoj je to sjajno išlo! Najbolji blogovi koje pamtim!

A štaš, pametan čovjek se ovdje ipak najbolje napriča sam(a) sa sobom... Šteta!

Hehe, sad sam se sjetila jednog pevetaša... Uletio mi na neki profil s 0 godina. I stvarno smo krasno pričali sve dok me nije upitao koliko zbilja imam godina. A ja rekla. (Ja njegov profil, a tako ni njegove godine, uopće nisam gledala.) Mam umuko čovjek! Ni a, ni bu, ni zbogom, ni doviđenja!!! Ah. A imao je samo krhkih 30-ak... :-(((

Je, muški nisu baš razgovorljivi bez perspektive seksavanja... A ovaj takvu perspektivu sa mnom nije vidio. Dobna barijera! (Nisam ni ja s njim, kad sam provjerila profil, isto zbog dobne barijere, ali meni je i dobra spika svojevrsni seks.)

Popuših. Doslovce i metaforički. I odoh. Doslovce. Možda i metaforički. Kak se zeme. Ako imamo zaimaču. Bajkić!

iskrica je super (ako se znaš koristiti njom).
dugo sam, dugo mislila kako je iskrica zapravo samo adrenalinski park sa mnoštvom sadržaja kojima ne znam točnu svrhu ali sam sigurna da se isplati otkriti je. ono čega sam danas svjesna, a što prije pet godina ne bih priznala niti pod prijetnjom, jest da sam ovdje došla kao dijete koje ne da ne poznaje ljude, već ne poznaje samu sebe.
s vremenom sam taj adrenalinski park preuredila u obiteljsku kuću sa okućnicom. kako blesavo, zar ne? obiteljsku kuću u kojoj živim samo ja. no nisam se osjećala bitno drugačijom od drugih, jer i drugi su na ovom istom mjestu baš poput mene gradili svoje malene imaginarne svjetove.

u međuvremenu upoznala sam momka koji me svim silama pokušavao izgurati sa mojih tračnica, odvojiti me od moje kuće, moje okućnice, moje matice, moje matrice. jasno, doživljavala sam ga kao prijetnju, jer hej, otkud njemu pravo rušiti moje kule od pijeska?! MOJE kule! ta što si on umišlja!

no da skratim - zajebala sam. generalno. zašto? zato što sam se uplašila života ´vani´.
naravno da mi je žao. i naravno da sam slijedom te popušene prilike nakanila zagaziti u još dublji kal stvarajući si instant život na nekom sasma drugom sajtu, a koji se u principu ne razlikuje mnogo od ovog. ili bilo koje druge tvorevine s pozamašnim brojem članova koji ne poznaju termin ´real life´.

a ´real life´ je ovdje, na korak od ´odjave´! i uopće ne treba instalirati si extra-muda da bi zakoračili u njega :) ljudima treba dati priliku. a treba je dati i sebi. prije svega.

pričate same sa sobom