Nedostaješ mi često. Novi prijatelj me podsjeća na tebe. Svaka njegova riječ i svaki pogled - kao da govorim sa tobom. Kao da opet sjedimo satima do kasno u noć, upijam svako slovo kao dio lijepe smišljene cjeline neke, pitam te milion pitanja, odgovaraš
Nedostaješ mi često. Novi prijatelj me podsjeća na tebe. Svaka njegova riječ i svaki pogled - kao da govorim sa tobom. Kao da opet sjedimo satima do kasno u noć, upijam svako slovo kao dio lijepe smišljene cjeline neke, pitam te milion pitanja, odgovaraš sa milion kratkih odgovora, koji me samo bude da mislim i izgovorim samo pravo. Onda si zadovoljan i baciš mi osmijeh. I odlaziš na spavanje.
O, kada bi samo znao koliko mi nedostaješ... možda bi se i pojavio odnekud. Kada bi smo se makar negdje samo sreli da ti kažem sve ono što već znaš - da ne bih bila na ovom stupnju razvoja da mi nisi govorio prave riječi u pravo vrijeme, da nisam gutala sve kao šećernu vunu i da nisam u dlanovima imala sve naše priče i uvek ih čitala iznova i iznova.
Moji dlanovi su tefter. Tvoje ime se dosta ponavlja. I tamo gde čitalac ne može ni da zamisli. Ali znam da ćeš jednom znati. Sve. Samo da sretnemo se.
11.06.2012. u 18:05 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara