Ručkić krčkić

Muku mučim s prostorom! I to s viškom prostora. Da, svi misle, ah, da ja imam toliko prostora, ja bih ovo ili ono... Ma bi, šipak! Čovjek treba onoliko prostora koliko odgovara njegovoj naravi, ni više, ni manje: za manjak ne znam, ali višak prostora znači i višak stvari, višak troškova, višak briga...

A onda, u tom napetom dijalogu sa samom sobom, zapitam se: Zašto bih manje? Imam ovoliko: zašto ne bih bila u CIJELOM tom prostoru?

Onda onaj moj skučeniji Ja kaže: Zbog love. A ovaj razvaljeniji stane nabrajati na što sve trošim - a ne bih morala! - i ustanovi se da bi love bilo kad bi se prenamijenila.

Do majčine smrti prostor me nije zaokupljao: bio je tu, bio je takav kakav jest, kad bi nešto crklo, dala bih popraviti i kvit. I bilo mi je udobno: svega imam, sve je nadohvat, smješteno ondje gdje pronalazim bez razmišljanja. Što ne znači da je to najbolji razmještaj. Evo, danas si mislim, trebala bih pozvati nekoga tko me uopće ne poznaje da mi kaže kako bi on/ona sve to razmjestio/la... Jer ja iz navike jednostavno ne znam.

(Hehe. Jučer bio majstor popraviti vodokotlić. Mrdao, mrdao, smrdao, i dalje curi. Ja velim, ne može tako, već sam drugom majstoru dala 300 kuna, kotlić je koštao 200, vode je otišlo na hektolitre, ne smijem ni misliti koliko je to u novcu, sad ću platiti vama, ali samo ako zbilja sve štima i ništa ne curi. Počne on meni o tvorničkoj greški na kotliću [to je i onaj prije]; ja velim, OK, ajmo kupiti drugi kotlić, ali vi ne izlazite odavde dok kotlić curi... Ma jooooj, šteta je, ovaj je novi... A ja, dok je on mrdao po WC-u, čistim ormare i zato se popnem na lojtru; i paz' što ugledam: vodokotlić na ormaru! Novi! [da, postoji priča zašto je nov i zašto na ormaru, trenutno nebitna] I tako smo spasili zahod. Stavili stari-novi, novi-novi spremili za nedajbože, niš ne curi i to su prednosti velikog stana: ne moraš u dućan, osim ako zaboraviš da već imaš.)

Nego, htjedoh ispričati poučnu priču, a onda me odvukle tekućice... Dakle, ja imam prostor koji mi je prevelik. ZNAM da mi je prevelik, da toliki ne paše mojim potrebama i mojoj osobnosti. Međutim, zato jer sam oduvijek živjela u prevelikim prostorima, ne znam koliko mi je dovoljno: ne znam koliko manji treba biti onaj manji. Da, nakratko sam živjela u dvosobnom stanu od 45 kvadrata i to mi je definitivno premalo: da nije bilo roditeljskog stana kao dislociranog skladišta, ne znam kako bih preživjela. S mužem sam bila u obiteljskoj kući, dakle - opet više nego dovoljno. Vrta zapravo previše (nakon prvobitnog osuđivanja susjeda koji su svoje vrtove betonirali, došlo je i meni da učinim isto). Koliko je mene u mojim predmetima?

Jučer sam zaista očistila dva ormara: prijateljica je odnijela tri velike vreće (one za komadni namještaj iz Kike), čudom se čudeći zašto imam 20-ak crnih suknji (zato jer svaka ima neku manu: za pronaći savršenu - a jesam! - treba eksperimentirati), ridajući nad ljepotom haljina u koje ne stanemo ni ja, ni ona (da, do prije 5-6 godina nosila sam broj 34, ah, jebemti usporeni metabolizam, klimakterij i antipatiju prema tjelovježbi i dijeti!), ushićena suknjom koju sam kupila na maturalcu u Parizu, a na maturalce se išlo u 3. razredu, dakle, kad sam imala 17 godina... Srećom, pasala joj je patetična večernja haljina od krute crne svile s baršunastim, sitnim-sitnim crnim cvijetnim uzorkom i ona metalik plave boje u kojoj sam zavela, ah, tako puno njih... Obje od mamine krsne kume iz Amerike, obje za MAMU, koja ih nije smjela nositi zbog komunjarske uravnilovke, ali ja jesam, uslast jesam. Bila sam sretna što su moje drage krpice pronašle novi dom! I što ću ih još uvijek povremeno viđati :-)). Ostalo je još za ekipu iz Reto centra, poslagano na 2 kreveta. A još me čekaju 2 ormara i 2 komode.

Sad su me odvukle krpice... A ovoliko koliko ih ja imam NITKO ne treba. Ali, lijepo ih je imati. Lijepo je imati vlastiti muzej vlastitog odrastanja, muzej mode, muzej odmaka od mode, muzej promjena svojeg tijela, ukusa... Ne, ja ne fotografiram, apsolutno nikad ne nosim foto-aparat, za silu možda škljocnem mobitelom; ali svaki komad moje robe je natopljen sjećanjima. I možda ih ne trebam, ali ih volim.

Kad cijelu ovu dilemu pretvorim u novce, za 30-ak tisuća kuna mogla bih i dalje koristiti cijeli prostor, zagrijan, klimatiziran, manje natrpan, organiziran po pravilima moje udobnosti, a ne kretanja invalidne i inkontinentne majke. Međutim, stan prodajem: ako uložim tu lovu, nikad je neću vratiti, ni prodajom, ni eventualnim uštedama. Mogla bih pregraditi dio stana i živjetu samo ondje, vrlo udobno, za cca 20-ak tisuća kuna, ali ni to nikad neću vratiti, a ne znam koliko će trajati. A ne znam koji bi to točno dio bio, jer svi mi se na ovaj ili onaj način sviđaju. Usput, ja NEMAM ni 20 ni 30 tisućica na lageru, za nedajbože ili za home improvements: morala bih se koječega odreći da ih stvorim. Ali, nije nemoguće.

Moja bivša šrinkica mi je stalno ponavljala da se ja bojim uspjeha: da stalno samu sebe svodim na mjeru koja mi ne odgovara. Hm... Istina je to. Biti uspješan podrazumijeva velika odricanja i veliku osamljenost. Nikad nisam uspjela odrediti koliko mi uspjeha treba; a sad ne znam koliko mi je neuspjeha dovoljno.

Bojim se da ću si odrediti premalo. Po oba kriterija.

Ma, glavno da je prijavljeno!

Vjerojatno neka androgina međedica koja u ovakvom prostoru kakav je moj nije bila ni u gostima, ma, ni na pragu dok je dijelila letke, a kamoli da bi znala kak je u tome živjeti. Pa je onda vrijeđa kad netko piše o tome, ah!

U sličnoj smo životnoj situaciji ali ja se nisam niti u mislima pomakla s mjesta.

Jebiga..kad ideš u krajnosti.135 i 45?Fak.
Dvoiposobnih 65-70.aman taman.

A recikliranje odjeće zna biti zabavno.

Zahvaljujem svima na promidžbi, upravo primih zanimljive - i povoljne! - ponude, koje bi moje adaptacijske troškove mogle svesti na puno podnošljivije razmjere :-))

Ja prvo pomičem misli, Guanta, a tek onda sebe.

Marta, potpuno sam zaboravila da imam JOŠ JEDAN ORMAR!

Nekak mi se uopće ne čini da je problem u višku ili manjku (ičega), već u konačnim odlukama. One su teške,..
i ponekad stvarno zna usfalit "dežurni krivac"...pogotovo kad iste , tamo negdje kasnije ispadnu (možda) krivima.

pa kaj ak ne znaš kaj i kak dalje,..i onak to ne znamo večinu vremena, ionak živimo manje više indigo živote (svojih roditelja), kaj se istinaibog vidi tek s određenim odmakom,..sviđalo se to nama il ne. Stvar je nijansi...samo nijansi.
i naravno, vrijeme u kom živimo traži "urbane" odluke,..kaj opet ne znači da su te i takve ujedno i najbolje (po nas).

:)

Ja bi zakonom naredila svima da se sele svakih par godina i samim tim pociste, sve staro sto imaju...
nije da ja ne bi cuvala stvari iz gimnazije, ali, kad se prvi put preselis, moras se odreci prvog vagona, drugi put drugog i tako redom...sad sam negdje na sedmom...
ali, vise nemam dragih uspomena, barem ne toliko dragih, kojih se ne bi mogla rijesiti...
redovno bacam...prvo stavljam u vrece za smece i na nevidljivo mjesto...ako ne koristim dvije godine, proslijedim u Salvation Army - primaju sa zahvalnoscu

Meni se to s pokretanjem misli, tromo, tipično bikovski, treba desiti tek za par mjeseci. Zato su mi i interesantna tvoja trenutna razmišljanja. Uvijek neke stvari debelo prespavam prije nego li počnem misliti o njima i praviti planove

...ali, sto imas veci prostor, imas i vise stvari...redovno gledam emisiju House hunters, ne znam jel se to prikazuje kod vas, ljudi si traze stanove, kuce, pregledavaju...i slusam razloge zbog cega...u Americi, obicno idu iz manjeg u vece, a razlozi su izmedju ostalih, da imaju previse stvari...haha, sele se u vece zato, da bi imali gdje staviti stvari...e, pa nisu normalni

iNNdigo, potpuno si u pravu: majka je bila dežurni krivac i vječna ispričnica! Sad je nema i sad se trebam okuražiti za vlastite brljotine. Ali, ja JESAM kuražna, a hvala nebesima, neke vlastite brljotine sam već i preživjela... Sad treba samo pripaziti da ne koštaju previše.

Juicy, ja sam se u životu selila samo dvaput, a jednom od ta dva puta je bilo parcijalno - ne mogu ni zamisliti to bacanje vagona. U stvari, mogu, ali samo zamisliti: i onda mi to zamišljanje ponekad daje olakšanje, a ponekad je poput amputacije. Potpuno shvaćam likove iz američkih filmova koji ubijaju zato jer im netko želi oduzeti dom u kojem su odrasli. Potpuno. A ne bih htjela biti poput njih.

Guanta, pomaknuti se treba tek kad poželiš. Ako utrneš na mjestu, uvijek se moš malo izmasirati. Ali mrdati bez želje, bez smjera, bez cilja - čemu?

Imaš pravo, trenutno baš masiram utrnute misli i dobro mi je pratiti tvoje akcije, možda nešto i kopiram

...a znas kako je, tesko je s konja na magarca...ne znam ja, kak ces se ti naviknuti na manji prostor, haha...ajde, jedino ak je dobar raspored...
ali za nekoga, da ulozi u remodeling tog stana, za nekog za advokatsku ili neku drugu kancelariju...wow, idealno...nije mi jasno, da se nisu vec potukli za taj stan, s obzirom na polozaj...jedino je objasnjenje za to je kriza

Kuzim te vega...upravo tako, amputacija...tako sam se i ja osjecala, kao da ostajem bez dijela sebe...ali, onda sam skuzila...to su samo stvari...par stvari imam i ja...ali, na vecinu sam zaboravila, previse mi se stvari izdogadjalo...

Jedno kraće vrijeme sam bila podstanarka i onda mi uopće nije bilo mrsko ulagati novac u tuđi stan, za koji sam znala da nikad neću imati, iako su ulaganja podrazumijevala odricanja: mislila sam si, moja komocija, moje zadovoljstvo vrijedi svakog novčića. Valjda sam i ja zbog krize smetnula s uma da zbilja vrijedi. Jer, ništa se ne zna, ni kad ću prodati stan, a ni koliko dugo ću ja sama poživjeti... Pa, koliko god me ima i koliko god dugo, isplati se da mi bude lijepo. Samo moram pripaziti da se ne zadužim toliko da mi stan bude super, a u njemu sve prazno i hladno zbog neimaštine :-((

a daaj..

Juicy, sve se da prežaliti, i mladost, i ludost, i ljubavi, i prijatelji, a tako i stvari. Ali, jel' nam to drago? Nije. Nema smisla ROBOVATI predmetima, i da, moj stan je zaista krcat kramom koju bez imalo kolebanja likvidiram, ali ima stvari - puno njih! - bez kojih mi jest ili će mi biti teško.

Kad je stara umrla, počela sam sanjati nove stanove, nova mjesta i zapravo sam bila spremna prodati ovaj stan budzašto samo da se maknem, da bude neka promjena... Ali, sad sam se smirila i sjetila da dobre stvari treba i doraditi da bi bile savršene.

Odoh leć! Možda se probudim pametnija :-))