Zašto ne?

Kladim se. Radim to povremeno. Vođena izrekom da je "povijest učiteljica života", kad se okladim, to je uvijek po sljedećoj proceduri: prvo - proučavanje statistike prošlih mečeva (povijesti) koji me zaintrigiraju "na prvu", drugo - puštanje da mi nešto iz te statistike koju upravo proučavam samo upadne u oči (npr.: uvijek puno golova doma, uvijek u 3 seta, rijetko dobija prvi set, uvijek mali zbroj koševa u gostima završnice prvenstva u gostima, itd.), ako mi baš ništa ne zaokupi pažnju na nekoj statistici kao "prilično tipično", onda taj par ne igram, i naravno, treće - po učinjenom odabiru, uplata tiketa s 2 - 3 para s ukupnim koeficijentom od cca 4 do 7,5), povijest me, naime, naučila da kad je više parova i/ili koeficijent veći od 7,5 - gubim:-)

Nadalje, solo sam igrač tj. nemam krug ljudi (niti bih ga željela imati:-D) u kojem bi se razgovaralo o tome: kojem je igraču otac na umoru, kojem ističe ugovor, a tko je pred rastavom..
Zadovoljavaju me potpuno moji "tipično" i "atipično" podaci prikupljeni iz prošlosti tj. statistika ranijih ogleda.

Pa ipak, ma kako bila načelno nezainteresirana za sport, kako aktivno (kao sudionik), tako i pasivno (kibicerski, bilo pred televizorom, bilo uz neki sportski teren), ako se izuzmu plivanje i jahanje (uživam u to dvoje, aktivno)… ponekad posluhnem (kažem „čisto zbog `posla`“:-D) kad se neki podatak (meni nehotice i netraženo) u prolazu iznese kao npr. danas, više puta, podatak: „Hrvatska i Italija su uvijek igrale ili s pobjedom Hrvatske (većinom) ili neriješeno (rjeđe), nikad Italija nije dobila..“.

I onda, Lutrija i Supersport to šiknu u superponudu (sigurno upozorenje da bi „ovaj put ranija statistika mogla iznenaditi“), ljudi da uhvate „tu slasnu jedinicu“, povežu to s još 5 -6 kikiriki-parova (koji prođu:-)), uplate, udobro se naliju (istroše se za to novaca kojih, realno za to nemaju), a sve u višesatnom, preskupom „zagrijavanju“ za odmor od siromašne svakodnevice u očekivanoj grupnoj ekstazi nacionalnog jedinstva pri pobjedničkom slavlju, dobrano pojačane očekivanim "sigurnim" dobitkom novaca.

Hrvatska jedva izvuče X.

Vlasnici lanaca kladionice slave, dioničari Karlovačke i Zagrebačke pivovare, također.
Razumljivo. Imaju što i slaviti.

Ono što zaista šokira, a čini mi se da malokome upada u oči jest činjenica da taj ishod - neriješeno, zdušno i bez ikakvih dvojbi o smislu slavlja, srčano proslavljaju i svi oni koji su ga platili novcem koji nemaju, da bi se bar par sati osjećali pobjednicima, da bi kasnije slavili ono što se naprosto nije dogodilo – pobjedu.

Zaključak: starolatinska izreka „Kruha i igara“ je totalno out of date. Novohrvatska je izreka „Može i bez kruha“..

ajde može ako pršut tanko narezan i nije previše slan a sir je onaj pravi ovčji a masline u vlastitom ulju...

sviđa mi se kak si u ovaj kasni sat opisala (o) hrvatsko..."domoljublje"! iako moram priznati da od njega živim!

Najbolji su oni koji se klade da će biti smak svijeta. Za klađenje s jedne strane trebaš imat pohlepnika, a s druge strane budalu.

pa igrač je obično budala (većina igara je ipak pušiona), znači da nam je država...pohlepna? ja sam to davno već rekla da ju treba ukinut...postala je sama sebi svrhom!

Država je zločinačka organizacija.

a što se čudiš, pa vidiš tko ju je osnovao i na kakvim osnovama, pročitaj presudu međunarodnog suda u Hagu!

pa da znaš da malo koja mafija ima svoju državu ko ova naša! al treba bit po nečem extra...izvorno hrvatsko!

bok ajvica, volim te čitati..U redu je sve što kažeš i ja sam tvoj obožavatelj...:P