Ručkić krčkić

Jučer sam zavidno gledala slatku tufnastu pamučnu vesticu na svojoj studentici. Došlo mi je da je pitam gdje ju je kupila, a onda sam skužila, to na njoj još prolazi, i to jedva, a na meni? Hm. Mogla bih se praviti da mi je to camp image. (Koliko ljudi uopće zna što je camp?!) I onda sam skužila: dopizdilo mi je biti odrasla!!!

Što znači da odrasla jesam, i to već dugo. Predugo: u djetinjstvu nisam podnosila takve slatke oblekice, koje mi je mati stalno kupovala, jer se nisam osjećala slatko, nego gorko, ogorčeno i ljutito. A odbijanjem slatke robe, slatkih riječi i svega slatkog osim slatkiša, to sam joj i govorila.

I kasnije u životu mi je sve to slatkasto i/ili sladunjavo bilo odbojno, iako više nisam bila ni gorka, ni kisela, samo pomalo ljuta, a to sam uvijek, i opora. Osim u nekim situacijama, onima koje sam odredila da su OK za podjetinjiti, onak, pomalo samoironično, a uvijek kontrolirano... Da, tako to rade odrasli. A sad mi je dosta: i sad bih slatko!

Na Iskrici podjetinjim, ali po onim svojim starim, dječjim navadama gorkog žaljenja što svijet nije bar malo slađi. Ne onak slatko, zaigrano, zaokupljeno igrom, bez osude i bez zamjeranja kad mi presuda nije u korist - pa, igrat ćemo se opet, zar ne? Nego je to igra koju igram odsutna duhom, pomalo turobno, bez pravog zanimanja za sudionike i pravila. Onako kako se igraju odrasli.

Neki dan sam prijateljici rekla da odrasteš negdje do tridesete - ako do tad nisi, nikad ni nećeš. A negdje oko pedesete to prestaje biti šarmantno, djetinjastost onda više nije slatka, nego iritantna nezrelost. Fore koje su bile guba kad su ispadale iz usta petnaestogodišnjaka postaju prizemno blesave, tufnasta obleka žaljenja vrijedan anakronizam, a nekad seksi rasporci i dekoltei čisti očaj.

Ali, negdje oko pedesete i odraslost postaje antipatična. Do pedesete bismo trebali naučiti i podjetinjiti, za sebe, kad nam treba. Bez zadrške. Bez samokontrole. S užitkom. Kao kad njupaš nešto fino slatko.

Oderala sam sa sebe skramu navike. I valjda se zato opet osjećam kao dijete, a ZNAM da to nisam. Nemreš odrasti samo tako: traje to, teško je. Nemreš ni podjetinjiti: i to traje. I gorko je.

Ja mislim da bi trebala ubosti tu majicu.

Još bolje..treba ti je netko pokloniti.

Pitaj malu gdje je kupila.

Ma znas sta, ak mi se nesto svidja, makar ne nosila, drzim ko umjetnicku sliku i gledam...a mozda i stavim na sebe...boli te djonson - kupi, zivot je kratak, a lova je da se trosi

Ma jooooj, slažem se, život je kratak, lova je da se troši, ali marta zna koliko sam ja love potrošila na robu koju sam vrlo kratko nosila, a dugo-dugo čuvala. Zato sam sad lijepo otišla do Vinceka, kupila slatkač za doma, pogledala tiramisu, zaključila da je preskup za onak malu šnitu, pa u Konzumu uzela mascarpone i piškote - u nedjelju će od toga biti tiramisu po domaču!

...tak i ja, utjesna nagrada, prezderem se, a onda zadovoljna, sto sam se uspjela odhrvati iskusenju, nagradim se, pa si ipak kupim predmet zelja...:)))

:)

Juicy, kaj misliš, jesmo li ti i ja VEĆ podjetinjile?!

Khm..ako zatrebate nekog objektivnog...

Mah, nismo... Djeca nisu takva. Uostalom, djeca ne kupuju, nego dobijaju darove. I skoro svakom se vesele.

Trebamo nekog nježnog, marta.

:)

Topi mi se sladoled, idem ga pojesti, a to je najbolje učiniti polegnuta i podbočena jastucima, uz nešto ne baš odveć zahtjevno na telki. (Usput, danas markiram predavanja na poslijediplomskom i baš sam si sva faca!)

Wow..

Mala..malo si se raskalašila.

Kad ću ako sada neću??? :-))))

:D

...ja se ne zamaram,sto drugi kazu, pa i da jesam podjetinjila...who cares (gledam vijesti, sve mi zanimljivo)

Slatki okus je u prirodi zastupljen oko 90%. A gorčina donese osvježenje u manjim količinama, u većim našteti srcu. Meni tufne izgledaju kao trešnje.

...a ima dana kad mi izgledaju i kao višnje.