Ručkić krčkić

Sjećam se vremena kad su gotovo svi klinci dolazili u školu s uskim, dugačkim modricama po nogama. "Dobio si kaišem, ha?" "Ma da, uhvatio me stari da ovo ili ono...", bio je standardni odgovor. Neki su takvi dolazili bar jednom tjedno, neki rijetko, a rijetki, jako rijetki, nikad.

Danas je to zlostavljanje djece.

Živo sumnjam da naraštaji onih koji su odgajani kaišem i pljuskama znaju svoju djecu odgajati bez njih. Vjerujem da većina prošverca pokoji udarac, ali onda se u školu nose duge hlače.

Baš prekjučer sam se sjetila Igora, kojeg je otac kod nas doma do krvi izlemao kaišem zato jer mi je donio neki erotski strip. Onaj crtani, onog nekog jako poznatog Francuza, ma, potpuno bezazleno... Ali, njegov otac me volio; a volio je i moje roditelje. I nije htio riskirati da me njegov sin pokvari ili da on ispadne popustljiv.

No, s druge strane, ja sam dobila kaišem kad sam starcima sva ponosna ispričala da bih mogla postati manekenka: vratila sam se kući iz škole i dok sam tražila ključ, u haustor je ušao neki striček i rekao mi da sam jako lijepa curica, da bih mogla biti manekenka. I onda me išao izmjeriti, osobito između nogu. Nije mi se to svidjelo, rekla sam mu da neću biti manekenka, u međuvremenu sam pronašla ključ i uletila u stan, zalupivši mu vrata pred nosom. Ali, ipak mi vrag nije dao mira pa sam se pohvalila starcima. I dobila za to: zašto razgovaram s nepoznatima?

Da, trebala sam znati da su odrasli nepoznati opasnost. Nisam znala kakva. Nisam ni trebala znati. Ali, s druge strane, kad si u nevolji, kažu ti "Obrati se odrasloj osobi". Pa ti sad znaj kako kada.

Što se pimpača tiče, bilo ih je u izobilju na svakoj plaži. Onih dječjih. I curice su bile gole, vrlo malo ih je nosilo gaćice. Tek kad bi im grudi propupale do pristojnog grudnjaka (a dječjih nije bilo na tržištu u vrijeme kad bih ih ja mogla zatrebati), onda dvodijelni. Dan-danas se čudim zašto se djevojčice prekrivaju tim ogromnim mokrim krpama jednodijelnih badića... Ali, štaš, druga su sad vremena. Onda smo čak vjerovali da je sunce zdravo.

Pedofilija je moda: baba-roga suvremenosti. Ne znači to da je ne smatram najgorim mogućim zločinom protiv ljudskosti, najgorim mogućim iskorištavanjem druge osobe; ne, to znači da je smatram logičnom posljedicom stava da je dijete PREDMET koji smo stvorili zato da zadovoljava naše potrebe.

A po toj definiciji djeteta, pedofilija je i svako oblikovanje djeteta po unaprijed zacrtanom modelu - milom ili silom, vabljenjem, kaznama, uskratom ljubavi kad nije onako kako bismo mi htjeli ili obasipanjem novcem, pažnjom ili darovima kad nam se povinuje - svako neprihvaćanje stava po kojem je dijete samostalni entitet, možda stvoren iz našeg egoizma, iz naše potrebe da se genetski produžimo ili da nekome damo najbolje od sebe, ali bez obzira na to, osoba koja ima svako pravo sterat nas ukurac i odvojiti se od nas, ići bilo kojim smjerom, a ne samo i isključivo onim koji smo mu namijenili, koji bi NAS usrećio. Za mene, to je isto najgori zločin. Gotovo jednako opak kao susret s odraslim neznancem koji ima zadnje namjere. I koji će nas vjerojatno ubiti, doslovce. Kao i naši roditelji, ovakvi, kao ovi opisani, koji će nas također ubijati: sporom i bolnom smrću.

A uopće se neće osjećati kao zločinci. Mislit će da su sjajni roditelji, jer im je tako jako stalo do nas: zapravo isto onoliko koliko im je stalo do njih samih. I jest. Sve dok ne bude ili-ili. Znam. Prošla sam to. Sad nedavno, kad mi je majka bila na samrti i nije htjela u dom, htjela je da ja dam otkaz i brinem o njoj. Pitala sam je "Mama, što si uvijek govorila, što ti je najvažnije na svijetu?" (Odgovor je glasio: "Tvoja (tj. moja) sreća".) Odgovorila je: "MOJA SLOBODA!" Misleći, zapravo, na svoju komociju. Jer umiruća osoba više nema slobode.

Moja je majka zločinački i podmuklo ubila mnogo mene: mnoge osobe koja sam mogla biti. Ova koja sam sad osjeća se zlostavljanom, iskorištenom i oštećenom. U mnogim, mnogim aspektima. U drugima, osjeća se prekaljenom, snažnom i slobodnom. Kao da sam preživjela ratni logor; ili pedofila.

I zato mislim da jedan mali piša iznad zdjelice s doručkom nije bit problema. Nego ovo drugo: tko gleda, kako gleda i što se usuđuje vidjeti. I zašto.

Znaš koja je razlika između pedijatra i pedofila? Ta, naravno da znaš.

Znam. I nije mi smiješno.

S druge strane, kad si ono STVARNO u nevolji, znaš tko ti najviše pomogne? Baš oni ljudi kojima uopće nije stalo do tebe.

Kao i uvijek, oslikaš trenutak na način da ga svatko shvati, a kako ga tko razumije o tom potom, opet čestitka za misao!

Ja ne upadam u nevolje

put do pakla popločen je dobrim namjerama....

i naši roditelji radili su najbolje što su znali i mogli, zato su nam krivi

a onda jednom, sad u roditeljskoj ulozi, shvatimo da smo negdje zabrljali, opet u najboljoj namjeri da ne ponovimo greške svojih roditelja

svi jednom odrastemo... i naučimo nositi to nasljeđe (ili odgoj, štoliveć) koje primimo onako kako nama najbolje odgovara... ili ga odbacimo, gradimo se na drugačiji način?

....a ne upadam ni u dugove.

Svatko se nađe u nevoljama, Svileni. No, priznajem, ti možda ne upadneš u njih, nego ih potražiš i fino uroniš, ha? :-))

Stari moj, sve što izađe iz nas onog trena kad je potpuno izvan nas prestaje biti naše: kako tekst, tako i dijete. Bez obzira koliko nama bilo stalo do njih.

Matilda, mislim da je to tak prirodno: moraš zaribati zato da te dijete može napustiti. U roditeljstvu je savršenstvo čista suprotnost savršenom.

Ja nisam svatko, prije bih rekao da sam nitko.

napustiti je teška riječ... ali osamostaliti se, to je već nešto drugo

Sve je dobro dok nisi nitkoV, Svileni :-))

U pravu si, matilda. Iako to mnogi roditelji doživljavaju kao napuštanje.

Al' jesam pomalo vAralica.

u jednom trenutku da... ali i to prođe, bježanija od roditelja

...a u drugom trenutku smo opet ispred škole.

Meni se najviše sviđaju ljudi koji su stalno U školi: koji uvijek nešto uče, kojih nije sram priznati da uvijek mogu/trebaju još nešto naučiti. I ne mislim da su pedofili zato jer su opsjednuti školama.

Ah da: o pedofilima zapraf najviše naučimo ISPRED škole.

dud... :) hoćeš li se igrati školice?

(nisam tako mislila, perverznjak jedan!)

matilda, s tobom bih se rado poigrao. I školice i doktora.

Ja sam ispred škole najviše naučio o kockanju i drogi, tj. motanju.

idem ja u razred... pozdrav

...drugi razred, prvi vlak.

A mene su baš zvali neki iz razreda...

A što se motanja tiče, e viš, Svileni, tak sam ti ja stekla reputaciju velikodušne osobe: nisam znala sama smotati. I zato sam uvijek dijelila.