Ručkić krčkić

Misliti bez postupanja, naime. Inače, misliti može biti vrlo konstruktivna, pače ugodna i korisna aktivnost.

Evo vako: nazovem ja maminu prijateljicu, općenito skloniju mišljenju nego postupanju, ali je tijekom desetljeća što se znamo nekoliko puta postupila na svoje i naše zadovoljstvo, stoga joj ponudim neku majčinu ostavštinu koja bi joj mogla koristiti. Besplatno. Samo da dođe po nju. Ne znam kolika je točno vrijednost te ostavštine, ali znam da bih je mogla prodati, samo mi se ne da, ja bih da to sve odjednom izađe iz kuće, bez puno zivkanja i cjenjkanja.

Kaže ona meni "Baš sam vas mislila nazvati!" Pa zašto nije? Što ju je to točno spriječilo? A u glasu joj osjećam radost zbog toga što joj nešto želim dati, a ne oduzeti onu čuvenu "energiju" o kojoj se ovdje naveliko piše...

Nazovem ja i drugu, ta nije naša prijateljica, nego moja (očito bivša) spremačica, koja je u trenutku kad to nije ni najmanje trebalo, tj. odmah nakon majčinog pogreba, bezecirala što si ona želi. I zato joj to nisam htjela dati. Ali, sad je prošlo neko vrijeme, ja vidim da mi to ne koristi i zato ću joj dati; iako bih mogla nazvati Reto centar i riješiti se svega u jednom cugu. E, i ta me "mislila nazvati"... Ali nije, jebiga. Nije. Prije svega zato jer više nisam stalna mušterija. A njoj se ne da raditi samo teške poslove, koje godinama nije radila u mojem stanu, ona bi ovo što sad radim ja, besplatno: brisala prašinu i usisavala podove. Drvenina, prozori, hopsanje po lojtri - jock. Osobito ako nije dvaput tjedno, pa uredna plaćica.

I tak, ljutim se... Mislim, smrt jedinog bliskog srodnika ipak nije neka beznačajna epizoda u životu preživjelog, zar ne? Treba ljude nazvati; ili biti gad, čuvati svoju "energiju" i ne javljati se uopće. Ako te nazovu, pošteno reći "Slušaj, meni je to teško, nemam pojma kak bih s tobom, što trebaš, mogu li ti ja to dati"... Tak ja učinim, kad sam na rezervi. Ili potpuno prazna. A ne "misliti". Ili čak potpuno zaboraviti, kao jedna meni (još uvijek) draga osoba, koja se živo začudila kad sam ispričala kak mi je šrinkica rekla nek si prekontroliram šećer, da uopće ne bi bilo čudno da sam dobila dijabetes od stresa - "Od kakvog stresa?", upitala je začuđeno. E pa jebemti!

Znam ja da ljudi u načelu misle dobro. Ali fakat bih voljela da ponekad dobro i učine. Iako ne nosim svoje osjećaje na čelu, na rukavu, ili preko cijelog tijela: ne signaliziram ih bojom, niti suzama, niti riječima.

Nemoj molim te....zderem se sama...malo sam bila odlutala mislima, naravno...oprosti, koliko sam puta to prekopala po glavi

Juicy, oprošteno je, iako nije zaboravljeno. To su dva sasvim različita mentalna procesa.

Kae sad, nitko niš? A pozitivna/negativna energija? Ha?

Gdje su mudraci i gurui da mi objasne kak sam u krivu i poduče me kak će mi bit bolje?

Kokoška? Niš? Ta kljuca samo za pimpeke, izgleda.

Valjda si misli "Gle velkog crva!" ;-))

ČUdi me da premudri poglavica, koji je garant u Vijeću mudraca sijaset plemena, nema niš za reći. On bi mi sigurno mogao objasniti da je moja percepcija iskrivljena. (Valjda je čitao Castanedu?)

Pa da, nije sa mnom lako: ne znaš jel bi se zajebavo ili bio mrtav ozbiljan. A mrtav nikak nije dobro biti, bar koliko mi nevjernici znamo. (Pitajmo Korizmu!)

Ali, evo, dok se varivo hladi do jestive temperature, ja ću nesebično podijeliti s iskričarskim pukom svoja iskustva i spoznaje: ljude se trude. Ali jako rijetko uspijevaju. Što je jako žalosno, koliko god bilo prirodno. Jer većina ljudi jednostavno troši zrak, niš više i niš manje.

*ljudI

Kad je neka frka, većina jednostavno zbriše. Kao da je smrt zarazna. Ili podsjećanje na smrt. Ili podsjećanje na tešku, tešku bolest.

Ostaju tri vrste ljudi: pravi prijatelji, lešinari i oni koji se nisu snašli.

Za imati društveni život dok ti netko boluje/umire moraš imati jako čvrstu, neprobojnu masku. Moraš ih sve oduševljavati svojom "hrabrošću", ali ne preveć, jerbo im onda nabijaš komplekse i krivnju. OK je tu i tamo puknuti, kad su svi raspekmeženi po nekom pitanju. Ili pijani, pa imamo ispričnicu.

Zgodno je sve to skupa spakirati pod etiketu "negativna energija". To sve objašnjava. I onda niš ne moraš misliti. Čak ni da bi trebalo nazvati.

Kad taj tvoj bolujući/bolujuća umru, eeee, onda imaš rok za oporavak: mjesec-dva uvrh glave!

Naravno, to se odnosi na društvene aktivnosti: tvoje zanimanje za njihove preokupacije i tegobe, radosti i žalovanja. Ima da budeš raspoloživa. Ako jesi, eeeee, onda si produžavaš rok: smiješ malo krcnuti i nakon 6 mjeseci ili godine dana. Štoviše, MORAŠ: inače ispadneš sebična, egoistična, bezosjećajna kučka.

A najbolji su mi oni koji mi vele "Nazvat ću te da te pitam za staračke domove"; ili kak je to kad ti netko umire... Ma, divota! Jedva čekam da se napričamo. Evo, čuvam sve adrese, telefone i linkove.

Srećom, ti nikad ne nazovu. Ne znam zašto, zapravo, jer ja bih im dala korisne informacije. Ali, kad te strefi, valjda te usiše toliko da se ni ne sjetiš.

Nije baš ugodno biti ekspert za smrt i umiranje.

Priznajem, spremačicu sam nazvala zbog grižnje savjesti: mislila sam (aha!), možda sam prema njoj nepravedna jednostavno zato jer je bila jako prisutna u jednoj situaciji koja je bila grozna, koju želim prevladati. A nije bila prisutna na olakšavajući način, naprotiv: njena kći, koja je patronažna sestra, preporučila mi je neki dom za staru koji je bio živi užas, gori nego dickensovska ubožnica (što reći - maknula sam je za 5 dana, u stanju neusporedivo lošijem nego što je onamo došla) i ja sumnjam da je mala za to ubrala proviziju; a ja sam mislila (aha!) da smo joj drage, da nam želi pomoći... Grozno! I sad mi se svi iz te familije gade. Ali baš SVI.

Gade mi se svi ti lešinari, svi ti navodno "sirotinja", koja itekako dobro zna iskoristiti. Jest, imam ja svašta, mnogo od toga (više) ne trebam, ali činjenica je da sam ja sve što imam PLATILA, što će reći, ZARADILA. Niš mi nije palo s neba.

Zajebala sam se jednom i sadržaj jednog ormara ostavila u kontejneru. Bilo je tu dobrih, brendiranih stvari, ali i stvarno neupotrebljivih. Bilo je to odmah nakon majčine smrti, zato mi se nije dalo prebirati, zvati Reto centar ili ine potrebite. Znate kaj je bilo? "Sirotinja" je otvorila kontejner, sve izvukla van, sve razvukla po cijeloj ulici, a na koncu mislim da nisu uzeli ništa. Jel zato što su previše siromašni da bi prepoznali brend? Ili zato jer nisu dovoljno siromašni da bi cijenili badžavelu?

Pitaju me raznorazni xevi i yoni zašto rijetko dolazim na Iskricu... A što ću tu? Tu je isto kao i kod kontejnera. Ne znaš jel ne znaju ili ne trebaju.

Pitaju me jel pišem... Ne. Mogla bih, naravno, i bilo bi dobro, za većinu super... Ali ne za mene. Pisanje treba biti prvo za autora.

Teško je pisati ako nije za tebe; osobito ako publiku prezireš. A ja prezirem veliku većinu blogera. Zaista.

I to ne po kriteriju pismenosti, materijalnosti ili inteligencije: nego po kriteriju časnosti. Ovdje su ČASNI LJUDI izuzetna rijetkost.

Kad dođeš na Iskricu, osjećaš se kao kad dobiješ svoju prvu kreditnu karticu: čini ti se da ti je dostupno, da si možeš priuštiti puno više toga nego što je realno.

Istinabog, na karticu si ponekad pribaviš sasvim krasne stvari i doživljaje, koje inače nikad ne bi... Ali i masu smeća koje onda grintajući otplaćuješ, grintajući zbog kartičarskog ropstva.

Internet ti daje osjećaj moći i uvida kao i kartica. A niš od tog nije realno. Osim kad imaš sreće. Koju, realno, ponekad imaš.

Ljude treba upoznavati isto kao što treba plaćati: iz ruke. Izravno.

Bar mi, koji nismo rođeni u digitalnom dobu. Ne znam za ove klince kojima je opipljivost tako stana, i tako zastrašujuća. Ali, mi smo pipali: i novce, i ljude. I ispipali smo. I preživjeli. Mislim (aha!) da mi trebamo tako. Ovo drugo - usput. Za relaksaciju. Eskapizam. Ne za neš ozbiljno.

A sad idem jesti. I sram vas bilo što ste samo čitali! Zaista, SRAM VAS BILO! Gadovi. Prijezira vrijedni.