..dakle ovako..:)

Kako je Matija dobio batina..

Dora je te srijede bila sva leptirasta; bio je njezin dan dežurstva u Klubu romana.
Nastava poslijepodne, dva dana do kraja školske godine..u dnevniku sve petice.
Još malo pa kod bake na selo i onda na more..a danas mora u Klub svratiti i
Dražen, posuditi zadnji broj Zagora. Tako je zgodan i simpa; pogledavali su
se cijeli šesti razred..al' nikad nije bilo prilike za druženje do neki dan – do školskog
plesa, kad su ga nagovorili da im se pridruži makar stanuje gore kod Parka.
A sad...bit će nasamo s njim bar deset minuta..uh..

Oduvijek je voljela knjige. Ma što knjige, sve što se dalo čitati. I miris slova, papira..
Zato je bila i u Knjižničarskoj grupi i pomagala u školskoj. Klub je bio njezina
ideja, naravno. Klinci iz njezine i susjednih dviju zgrada, njih desetak raznih godišta,
super su to prihvatili. Sve radnička djeca, uz poneko profesorsko derle..ne baš sa džepovima
punim love. Pa kako je tko kupio i pročitao svoj roman ili časopis. ..dao bi ga u Klub, a
dobio pravo posudbe nečeg drugog. Nije bilo nikakve članarine, jedino je bilo
obavezno vratiti sve u dobrom stanju..bez mrlja od marmelade, bez šaranja, sa svim stranicama
na broju. Kazna za nepoštivanje bila je donijeti tri nova novcata romana ili nagovoriti
mamu da ispeče kolače za sve.

„Službene“ prostorije bile su na podestu drugog (dakle, zadnjeg) kata Dorine zgrade, i to
kroz jesen i zimu i svih kišnih dana. U ljeto, selile su se u dvorište susjedne kuće u kojoj
godinama nije nitko živio. Kraj napuštene i nakrivljene kućice rasle su četiri divlje šljive
bjelice, u krugu promjera neka tri-četiri metra. Od jedne do druge rastao je gusti grm crvenog
slatkog ribizla, prepleten grmom malina i tako tvorio zaklon od vrućine i ostatka svijeta..i najvažnije,
mjesto za igru i zezanje, snove i tajne, simpatije i smijeh. Na travi ili klupama od kutija i kašeta koje
im je teta Mandica iz dućana poklonila, mnoge su večeri sjedeći uz malu
vatru pekli kukuruz ukraden u polju između susjedne tvornice i Donje ulice. Ili krumpire iz
mamine kuhinje; ili kestenje koje bi skupa nabrali u šumarku iza benzinske stanice.

Dok se spremala za školu i pripremala romane za Dražena, Dori je odjednom sinulo:
- Kako ću znati koliko je sati dolje u Zaklonu, da na vrijeme krenem u školu? Ojoj!
Zabrinuta, sad već i u panici da će Dražen stići i ne zateći je, dumala je i dumala..i dosjetila se:
- Ponijet ću tatinu veliku vekericu, sakriti je pod onaj sanduk kad pođem i uzeti je kad se
vraćam doma. Ne treba im dok ne pođu spavati pa neće primijetiti.

S olakšanjem i sva sretna, spustila se do Zaklona ..i čekala...i čekala..i pogledavala na tiktakajuću
vekericu i čekala..od Dražena ni traga, a vrijeme za polazak stiglo.
Stavila je budilicu pod sanduk, torbu o rame i krenula zabrinuta prema školi. Dražen je čekao ispred
ulaza, pred svima joj uzeo torbu i ponio je sam. U znak isprike, uz smiješak.
I Dora je zaboravila na sve..i na čekanje i na vekericu.

Zaboravila..sve dok se, nakon nastave, nije vratila u Zaklon, podigla sanduk i ostala širom
otvorenih očiju od nevjerice. Vekerice nije bilo.
Što sad? A ništa, trk doma i priznati glupost. Dok još nije dućan zatvoren da se može kupiti
novu..inače je nadrapala. I dok je jurila stepenicama preskačući po dvije...točno u sedam
je začula poznati zvuk zvonjave prolazeći kraj Matijinih vrata na prvom katu. Prije nego se snašla,
i još u brzini, začuo se gromki glas njegovog tate: MATIJA; OTKUD OVAJ SAT??

I onda vika, cika, plač...Matijino NEMOJ TATA, NEMOJ ME, NAŠAO SAM!!

Stajala je tako pred vratima sa podignutom rukom prema zvonu...i činilo joj se da je u vakuumu..
bez snage..a suze su joj tekle i tekle.
Prenula se tek kad je zavladala tišina..i pozvonila. Na vratima se pojavio striček Dado.

- Oo, Dorica, dobra večer..što trebaš?
- Ovaaaj, moja mama vas sve sad zove na kavu i Matiju na kolače; mislim da vam
moram nešt objasnit..

Lijepo :-))

Tko je Matija?