Ručkić krčkić

*Nije tipfeler

Najsuvisliji i meni najdopadljiviji zapisi na ovome weblogu za mene su oni koje pišu slova/zeleni lucifer. Fakat, jedino smisleno za pročitati! I ja bih najradije tako, ali mi taština ne dopušta ulogu epigona... Pih! Jebeš taštinu! Evo, i ja ću, čisto da si bar jednom dam oduška:

- Ustala sam oko sedam, sat vremena sam šutke pila kavu. Zatim sam razmještala biljke po prozorima, da im ne bude propuh - bosiljak ga ne voli, a ja baš volim bosiljak i njegov miris u kuhinji. S njim mi je bilo najteže.
- Oko osam sam otišla na WC, pred kojim su mijaukali, režali i stenjali moji životinjci. Jerbo, moje sranje znači da slijedi njihova klopa. A tako je i bilo.
- Nakon toga sam pročitala prognozu vremena, nešto blogova na Iskrici, kičastu naslovnicu Jutarnjeg i dva poglavlja romana koji mi se ne sviđa, ali samo zato jer od autora ne bih očekivala takvo razvučeno, ishitreno i dodvorljivo sranje... Ma, tko ga je nagovorio, da mi je znati?! I tak sam smislila i mudru misao: treba znati prestati dok je vrijeme. Pisati, čitati, a bogme i živjeti. Za sve postoje granice dobrog ukusa.
- Poslije toga sam izvela šaponju, srela susjedu i malo popričala, vratila psa doma, otišla u nabavku, malo pozaugala, promijenila posteljinu i onda još čitala taj roman. Želim ga pročitati do kraja, tak da ga argumentirano mogu odbaciti; ili se predomisliti, ali 40-ak stranica nadomak kraja (a ukupno ima 800-ak), čisto sumnjam u takvu mogućnost.
- Eh, da, i doručkovala sam! To mi je nova navika. Ponekad je smetnem s uma. Zato sad nisam gladna, a ručak imam skuhan od jučer.
- U međuvremenu sam nekoliko puta škicnula na Iskricu i nisam zapazila ništa vrijedno mojeg vremena ili pozornosti. Martin zapis, u koji bih se rado uključila, vidjela sam tek nakon što je ona otišla, a nije mi se dalo komentirati u solilokviju.
- U jednom trenutku, dok sam sjedila u svojoj kuhinji s knjigom u krilu, drugom kavom (ali bez kofeina) na stolu i nikakvim, ali baš nikakvim obavezama na obzoru, zapitala sam se je li takvo stanje uistinu tako dobro kao što je dobar osjećaj. I onda se osjećaj raspršio. Ali onda sam ja raspršila to raspršenje: sjetila sam se da mi treba godina. Ni manje, ni više. Godina dana je potrebna dok se prešaltaš. Tako je bilo i kad sam ostavila onaj jadno plaćeni posao - tek nakon godine dana uvidjela sam da ne moram raditi još dva-tri posla da bih preživjela, da IMAM VREMENA i imam novaca. I tek tada sam počela uživati u njima.

I onda sam počela razmišljati o svojoj samoći. Ja sam uistinu sama u doslovnom smislu te riječi: nemam više bliskih rođaka, nemam muža, "partnera" ili uvijek raspoloživih prijatelja. Ponekad me uhvati panika zbog toga, najviše zbog ovog "uvijek raspoloživih", jer se bojim poskliznuća u kadi, moždanog udara, gdina Alzheimera i sličnih zloćudnosti... Ali inače mi je zapraf baš dobro ovako. Zaista. Evo, već dva dana uopće ne gledam telefone, jer mi se jednostavno ništa ne da planirati. Ne da mi se javiti i onda smisliti jel hoću ili neću nešto u neko sasvim određeno vrijeme (malčice lažem, prije pola sata sam pogledala - bilo je poziva, i to baš od osoba za koje znam da nešto žele dogovoriti; i laknulo mi je što za te pozive uopće nisam znala; i sad mi je malo bed jer mi se ne da odgovoriti).

Fali mi ovo prepričavanje svakodnevnih, trivijalnih aktivnosti. Eto, to mi zbilja fali. Najviše. I jedino.

Ali, ne bih mogla tvrditi da sam ovako sama zato jer su drugi zakazali. Uopće ne! Drugi su se dovoljno dugo i dovoljno uporno nudili. I ja sam dovoljno dugo i dovoljno uporno tražila. Ali, za sve treba znati kad prestati; za sve postoje granice dobrog ukusa.

Stvar je u tome da sam ja idealistica. A nisam idealisica. Volim ideje više nego ljude. Sorry! Tak je, jebiga. Ideje su preglednije, čišće, jasnije i ugodnije nego ljudi. I ja se s njima bolje osjećam. Ispune mi duh, dušu, vrijeme, dan, godinu i nijednog trenutka mi nije dosadno! S ljudima jest. Počesto. Iako, na koncu konca, kad nešto trebam, zapravo uvijek trebam LJUDE. Začudo, uvijek se neki nađu. Možda zato jer svjesno ili intuitivno kuže da nisu bili na počeku iz moje bahatosti, nego moje kljakavosti.

A to jest kljakavost, ovo moje. To ti je kao da imaš kraću nogu: nemreš hodati ko da su jednako duge. Nisu. Hodaš drugačije i kvit. Nema te opsjene, lukave cipele ili trika koji bi to mogao prikriti. Jedino što možeš jest ufati se da od svih koji to primjećuju, bar neki ne misle da je to tak grozno loše da baš niš ne bi htjeli imati s tobom.

Bila sam i ja idealisica, neko vrijeme. Mislila sam da moja ljubav prema idejama znači da sam bolja od onih koji nemaju ni o čemu nikakve ideje sve dok to ne uopoznaju, pa tek onda nekaj smisle, a to kaj smisle je prilično skromno, binarno: dobro ili loše; hoću ili neću. Zaljubljivala sam se u muškarce koji bi me podsjećali na moje ideje o zanosnim muškarcima i onda bih najduže bivala zaljubljena upravo u one koji su im bili najmanje slični, tj. one najpasivnije, jerbo me takvi ne bi suočili sa spoznajom da oni nisu ideje, nego osobe; možda donekle nalik mojoj ideji. Ali ne posve.

Je, pročitala sam ja što je to "idolatrija" još s 14 godina, kad sam se zaljubila u Davida Bowieja i zbog te zaljubljenosti samouko naučila engleski... I zato mi se uopće nije učinilo da bi to moglo biti nešto loše. Možda je David Bowie osoba koja me zapravo uopće ne bi fascinirala izvan glazbenog opusa, ali zahvaljujući toj fiks-ideji o njemu koju sam imala, ja sam NAPREDOVALA: otvorila sam si cijeli jedan golemi svijet koji postoji za nas koji engleski znamo jednako dobro kao materinski jezik.

I tak, s obzirom da doma baš nisam imala prilike naučiti kakvo bi mi muško pasalo, nego samo kakvo nikako ne želim i kakvu VEZU nikako ne želim, uputila sam se ljubavnim bespućima bez kompasa, zemljovida, ali i bez cilja. I upoznala svašta, svakoga i svakakve. I sve njih i sve to uspjela uklopiti u neke ideje. I zato sam ih voljela.

Ljude koje nisam uopoznavala idejno, nego praktično, jednostavno bih razvrstala na korisne i beskorisne. I paz ti ovo: shvatila sam da je korisne jako lako zavoljeti! Ne, ne mislim ovdje na korisne isključivo materijalno, opipljivo, iako takva korisnost uopće nije ljubavno zanemariva. Ipak, ja sam je dugo previđala: ova idejna, poučna korisnost, ova koja je iz mene SAME izvlačila zapreteni potencijal, ta mi je ipak bila neusporedivo poticajnija i draža.

Ali, kad bi nečija "korisnost" u ovom ili onom smislu bila odveć kratka, neadekvatna mojim potrebama, željama ili potencijalu, onda bih se rasrdila: zaključila bih da sam ja za njih PREdobra. Ili bilo što PRE-. Nerijetko bi to isto zaključili i oni koji su se opirali ideji da su prvenstveno ideja, a tek usputno osoba: onda bi oni meni prigovorili da sam nešto PRE-. Ponekad čak i PREdobra (kasnije sam shvatila da je to = dosadna).

I onda bi neizbježno bili krivi oni, ali i cijelo društvo, i cijeli svijet koji ne poštuje moj "idealizam". Došlo bi mi da cijeli TAKAV svijet razbucam. Sreća je što imam dobar ukus: kužim gdje su granice.

A sad imam 51 godinu, veliku i vrijednu nekretninu, dobar posao, love tako-tako, ali ipak sasvim komotno, i slobodu da svoje vrijeme koristim kako god mi padne na pamet. I ne mogu se priviknuti na to. I sve se bojim da si na vrat ne navučem neku obavezu, čisto iz navike.

Ali mislim da neću. Ne zato jer sam mudra, jer to još uvijek nisam, nego zato jer konačno ja drugima nisam dovoljno dobro, tj. nisam PRE-, osim po godinama: nisam više ničija ideja poželjnosti.

Eh! Valjda se sad konačno mogu s nekim upoznati.

Hm.Dobar zapis.Smeta mi jedino kaj pišeš o sebi kao da ti je u dupetu osam banki.

drago mi je, ja sam staranaivan a ti si? ;))

Je, marta, tih 8 banki je nešto što mi je stara ostavila u amanet... Trebat će cca 1 godina da se vratim u svoje vlastite godine.

Bok, stari i naivan, ja sam vegavega8 i nisam naivna, iako se ponekad osjećam starom :-))

:) samo polako.

ja sam odmah prešao na ti, čitao sam jednom da se ti govori svima koje voliš ili su ti simpatični, pa tako ;))

hehe.

Pa, lijepo je tikanje iz takvih pobuda... Iako postoji i ono koje primjenjujemo na one koje smatramo po nečemu manje dobrima od sebe.

Kad sam imala 14 godina, rekli su mi da mi je mentalna starost 21... Nekak mi je urođeno to postarivanje prije vremena :-((

misliš na ono kada ti policajac vikne: hej ti, tamo je zabranjeno?

Heh.Čak i tako nemaš osamdeset.Btw, do dvadesete kajeje.Mentalno ne rastemo previše.

marto, momentalno čak niti toliko...

:) Blesav, star i naivan.Komodajte.pas hoće vanka.
Bajbaj.

Viš, stari moj, meni se policajci uvijek obraćaju s "vi"... Jel to znači da im nisam simpatična, ili da se ne osjećaju nadmoćno? ;-))

Mah, marto, to s tim mentalinim, kronološkim i inim starostima... to ti je jednako blesavo kao i preračunavanje psećih/mačjih godina u ljudske faktorom puta 7. U nekom svojem aspektu ja uopće nemam godina, još uvijek uopće ni ne postojim, tek sam zametak... a u nekim drugima, nagledala sam se toliko krajeva da me više ni nema, da sam odživjela i doživjela sve što se dalo. Tak. Sad ja mogu odlučiti gdje sam među svim tim krajnostima... MOGU. I odlučit ću onako kako mi odgovara. Trenutno mi odgovara biti 80-godišnjakinja. S dobrom penzijom, bez obaveza i minimalnim odgovornostima.

Među koje se ubraja moj podjednako star pas... Dakle, odosmo mi u jednu polaganu, staračku šetnjicu. Ipak, postoji razlika: on je tek sad počeo tražiti mlađe od sebe. A ja još uvijek ne tražim nikoga. ;-))

sretno vam traženje, uspješno također!