nikad neću biti kristiano ronaldo

da ovo pišem.zbog nekog,koga nisam nikad upoznao
niti mi je u tri godine uputio ijedan komentar.

al osjećam prazninu...tijelo okruženo nekim nabojem...kao da nisam svoj.
sam u sebi,

i svaki put kad se tako nešto dogodi,bilo istina ili ne,pitam se da li je ovo stvarno samo virtuala.
koji nas crni đavo goni da budemo ovdje,da se čitamo,svađamo,ljubimo i podjebavamo

a bilo bi tako jednostavno ne klikati na taj prozorčić,ne gledati tko je kome danas spustio,tko je s kim bio na piću,tko je sretan a tko ne..

bilo je ovdje ljudi (žena) kojima sam poslije svakakvih riječi i uvreda zaželio sve najgore u životu.
i sad mi je krivo...nitko to ne zaslužije...jer svatko voli svoj život...kakav god bio.

a ja volim svoj ...i znam da nisam glupast,impotentan,potencijalni ubojica ili ..........štogod se pisalo.

i više mi nije važno hoće li tko zamnom žaliti ili držati hvalospjeve...jer znam da živim...tu sam...dišem


i nadam se da će i ostali biti tu.

svađat se,podjebavati,pljuvati....i smijati samnom

nije samo virtuala, ne

dobro si rekla dolje...medij...neka čudna povezanost

svatko će reagirati po svome, kao i uvijek
ovaj tvoj blog je snažan baš zato što ga nisi poznavao
jer govori o onima koji su ostali
a mi koji smo ga znali, mi smo još u šoku

Skoro svatko od nas je imao neki odnos s njim, ovakav ili onakav...čak i ja...naše prepiske, kasnonoćne, kad je većina spavala...smiješan je bio

mamo,to i htjedoh reći...svi imamo nekakav odnos...i ja sam se smijao.

sad ću se smijati svemu

Ja se neću smijati, meni je tužno...jako tužno i ne želim vjerovati d aje stvarno

možda si krivo shvatila...tužno je i meni ali..

nakon ovog,smijat ću se svemu rečenom jer znam da sam još tu...i sve je drugo nevažno

ništa nas, kao nečija smrt, ne stavlja na vagu prema samima sebi i ljudima oko sebe