Ručkić krčkić

...ali Vlatka tuguje.

Jer sam jučer, pročitavši kratku vijest na netu, odmah pomislila "Ma da nije on?! Valjda nije..." Jer sam znala da je iz onoga kraja; i da voli juriti na motoru; i da mu je pun kufer ležanja; i da bi mu bilo slično zajahati Yamahu, pojuriti, i eto...

Vega ga nije voljela, ovdje na blogu, ali je prihvaćala, ja sam prihvaćala, misleći da je to moja cjelina, tu beskrvnu netrpeljivost. I zato me iznenadila ova tuga: iznenadilo me to što cijelog jutra razmišljam o njemu, o njegovom sinu, o materi, što imam tako jasnu sliku cijele-cjelcate OSOBE, koja usred noći tipka u nekoj zamračenoj dalmatinskoj sobi. A ja ujutro pročitam, bez razmišljanja, mehanički, i prihvatim da je tu.

A to je bio DAR. Proširenje mojeg svijeta. To što znam da stotinama kilometara daleko postoji netko tko se odaziva na "drle" i tipka, malo ozbiljno, malo neozbiljno, daje nam da vidimo kako živi, što misli, što mu je smiješno, što voli, a što ne.

Treba nam to. Treba nam spoznaja da naš svijet nije monokroman i nije monolitan. Da nismo jedina mjera i mjerilo.

Treba nam da volimo, ili ne volimo, malo dalje od nosa.

I to je DAR. Svakome od nas.

Ne mora biti najbolje od nas. Bitno je da je od nas. Pravi-pravcati djelić nas. Koji slobodno ugradimo u tkivo svega onoga što smatramo da jesmo. I što ne znamo da jesmo.

Falit će mi to. Jako.

Iako ga vega nije voljela.

ja placem kad cistim luk, ja placem kad Tom tuce Jerrya i obratno, ja placem za Drletom....

Ako netko već ima silnu potrebu odrediti gdje je točno nečija ljudskost, ja glasam za suze. Sigurno su točniji pokazatelj nego glupost.