Ručkić krčkić

Ne znam kak je s vama, ali u mojem životu stalno nastaju praznine: evo, neki dan sam razbila lijepu čašu, iz kompleta, kupila sam novu, još ljepšu, ali nije to zamjena, nije - u kompletu je i dalje praznina. Pet čaša umjesto šest. Prije tri mjeseca mi je umrla majka, i da, njena soba je prazna, a ja je još više praznim, ogoljujem je, neka bude posve prazna, tako da postane bezlična, soba kao soba, i onda se u nju možda nešto i prelije. Ali to neće biti moja majka. Kakva god da je bila. Kakva god da bude soba. Neće.

I normalno je to. Što više godina živimo, to normalnije. Gubimo: ljude, prilike, vrijeme, čak i želje. Sve češće i češće - nenadoknadivo. Ali, da bismo osjetili prazninu, negdje treba biti punina. Inače je sve šupljina. I svejedno je.

Sve se manje bojim svojih praznina. Je li pogrešno što se mirim s njima? Ne znam. Osjećam da nije. U stvari, ja sama nikad nisam patila na komplete - da mi nije bilo majke, mislim da ne bih imala niti jedan jedini servis za jelo ili komplet bešteka, čaša, tanjurića za kolače... Ja sam više od onih komadnih, a svaki je komad baš za dušu... Ali, kad takav ode, nema spasa! Je, je, ima drugo, ima drugačije, ima novo; ali nikad to nije to. Čak i kad je bolje.

Ali, od tih silnih praznina mori me glad: epska, junačka, neutaživa glad. Doslovna. Ponekad se probudim usred noći spremna zaklati za zalogaj. U pravu je vjeva-djeva, džubretarka u bašti: to je zamjena. Ili metafora. Ne kuži ona to, jer je šupljača, samo ponavlja ono što je negdje pročitala... I ona je gladna, metaforički i kukavički, a ni ne zna: zato docira bez iskustva, o roditeljstvu koje joj je definitivno izmaknulo, o podučavanju, u kojem će uvijek biti diletantica (možda čak u najboljem smislu te riječi, ali ipak, neusklađeno sa željama i ambicijama), o grozotama salca (previđajući grozote grozote mršavosti i osteoporoze kod mršavih žena u menopauzi)... Ona svoju glad ne prepoznaje i zato je ne može namiriti.

Ja svoju mogu. Ponekad čokoladom; ponekad tako da joj kažem "Dobar dan, tugo, još si tu?"; ponekad tako da pustim prazninu neka bude, prazna kakva jest, sve dok se na nju ne naviknem, a ja odem dalje, sretna što se uopće mogu maknuti. A kad se vratim, kad opet svratim, praznina više ne vrišti: obična je. Tu je. Sasvim poznata i bliska. Zapravo puna mene. Nekadašnje.

Jer, praznine su otvorene. Praznine su mogućnost. Šansa! Za razliku od šupljine. Zatvorene. I samodovoljne.

Jedan lik u ovom Murakamijevom romanu (koji me toliko živcira da ga još nisam pročitala do kraja!) "1Q84" kaže: "Ako ne shvaćaš bez objašnjenja, nećeš shvatiti ni s njim". Umirući lik. I kaže još, kad netko umre, nastane vakum. Totalna tišina. Vakum nije mjesto. Nego odsustvo postojanja.

I možda zato toliko glasova kad netko umre, mani-priče. Možda ti glasovi vakum pretvaraju u prazninu, a prazinu u prostor, a prostor u šansu. Možda zato poštujemo mrtve. Ja mislim da ih je red poštovati.

Ali, šuplji to ne mogu shvatiti... Zar ne?

Vakum jedino može postojati u mojoj glavi. I nigdje drugdje.

Volim onaj zvuk "pššššššššššššššššššššš" kad ga otvoriš ;-))

Mislim na um u glavi, naravno. Ili je to ipak vakum?

Ta nema zvuka u vakumu, a ni svjetlosti. Tebi to pišti u ušesima.