Ručkić krčkić

Tak čituckam blogeke. Majstori mi u kući, električari, ne mogu drugačije. Pa mi sve nešto fragmentarno, kao kockice mozaika. Evo, sinoć pogledam, košćata koljena i ružan badić - tko li će biti nego laženka! Kakti, reagira na nešto što nisam vidjela, a nije ni ona. I sad opet reagira na to isto, a nigdje ničega. No, dobro. Niš novoga.

Onda svi navalili na kokoš, osim eterništice, koji je isto neki dan navaljivao, samo se onda zvala Europica. Preletjeh pogledom i zapazih sljedeće: nije ta kokoš takvo pilence kak se čini, žena se trudi, uči, bifla, pamti, čak i povezuje. Podsjeća me na učenike za koje znaš da nikad neće stići do petice (a baš na nju pucaju), a ne znaš kak im to reći i stvarno ti je žao, jer poduzeli su sve što su mogli: zaista NE MOGU više. Ni drugačije. A nemreš im zaključiti peticu samo na zalaganje. I nikak ne kuže da je vrlo dobar (4) također jako dobra ocjena. Iznadprosječna. I trebala bi biti malo bolje cijenjena. Ah, kad bi to oni mogli...! Možda bi ponekad uživali u životu.

Eh, sad sam odlutala... Koliko shvatih, navališe na sirotu kokoš jer ne psuje. Pa, zašto bi? E, viš, TO nitko nije napisao, zato ću ja: zato jer ne psovati znači nijekati nešto što postoji i što ima svoju funkciju u tkivu jezika, a tako i života. Nikad ne psovati je isto kao npr. nijekati da imaš lijevo uho. Pa ti počne zujati u tom uhu, odeš doktoru i veliš da ti zuji u glavi, jer uha nemaš, jel'tak? Gdje, pita te ovaj, a ti samo nagneš glavu. Pa nek si on misli.

Ako je dobar i uporan liječnik, možda se domisli u čemu je problem (a nije samo u uhu). Ako ne, poslat će te doma s neučinkovitim lijekom. Psovka ima svoju svrhu, kao i lijevo uho. Kratka je, jasna i učinkovita. Kao i npr. poslovna korespondencija: treba biti kratka jer nemaju ljudi koji rade vremena (dobro, bar bi tak trebalo biti); jasna je zato jer jasnoća štedi vrijeme (vidi gore), a i zato jer nikad ne znaš koliko je bistar tvoj koresponedent; a učinkovita zato jer se ne dopisuješ da ti prođe vrijeme, nego želiš neki sasvim određeni postupak, npr. podmirenje duga. Isto je tako s psovkom. Kad i ako je koristimo ciljano i kontrolirano. A ne kao poštapalicu (to ni ja ne odobravam).

Onda, vidim, puno se pričalo o ljubavi i o prijateljstvu... Zbilja neiscrpne teme, a svatko se smatra stručnjakom (isto kao što svatko misli da odlično zna hrvatski, unatoč svim mogućim gramatičkim i pravopisnim pogreškama). Ma dobro, ajmo reć da je dobro sve što nam omogućava da ostvarimo svoje želje i namjere... da nema ni u čemu greške. To je ono što će većina Iskričara gorljivo zagovarati kad se spomenu pravopis i gramatika, jel' tak? Ali, kad su u pitanju ljubav i prijateljstvo, onda jock, onda su svatko ima svoju dogmu: tak je i nemre drugačije! Ne valja! Nije "potiljak", nego je "zatiljak"! Nemre "neću", nego mora "ne ću"! I pri tome nonšalantno prelazi preko vlastitih "dali", "sreča" i tsl.

Kajaznam, ja sam doživjela raznorazna prijateljstva i ljubavi... I bezbroj zaljubljenosti. A bogme sam doživjela i njihove patvorine, i to baš onda kad sam ih forsirala po nekoj dogmi, kad sam ih uspoređivala sa šablonom, kad sam se BOJALA. Mislim da su ta dva tako značajna odnosa, zato jer su tako prisna, ipak nešto što štima jedino kad je po mjeri, bez obzira što možda nije po modi. Čak i kad je odrpano, kad ima veliku rupu sa strane, kad izblijedi i istanji se od nošenja, kao moja najdraža majica, vječno najudobnija.

I kaj sad mene ima bit briga ako netko više voli uvijek novu robu? Ili po doma nosi steznik? Ili spava u čarapama? Isto tak me nije briga ako voli ovako ili onako... Sve dok mene ne ganja da (ga) volim na isti način, a meni to nikak ne prija.

I to je to za sada, električari utihnuli, valja im ponuditi ručak. A bogtemazo, mogu pojesti!

Vele da još nisu gladni. Pa, i bolje im je - razvalili su mi kuhinju! Ajme meni, tko će sve to počistiti :-((((((((((((((