Ručkić krčkić

Na svojem jutrošnjem, slikovnom blogu, pričala sam kak obično ustajem mrzovoljna. A zapravo nije tako... Već neko vrijeme. Ustajem bunovna i tek malčice oprezna, naviknuta na zlokobnu tišinu iz susjedne sobe, ili bolno ječanje. Sad toga nema. Čuje se samo hrkanje mojeg šaponje, nagluhog od godina, i brzo grebanje noktićima po podu gđice minceze-princeze, koja žica čim otvori oči. Točnije: čim ja otvorim svoje. Onda i stari šaponja shvati da se zbiva nešto od presudnog značaja, čuješ zijevanje i brzo tapa-tapa-tapa po hodniku do kuhinje.

Gdje ja kuham kavu i primjećujem koliko su glasne (ili tihe) ptičice u dvorištu. Jutros sam našla jedno perce na svojem stolu, koji se nalazi tik uz veliki, veliki, četverostruki prozor, noćas širom otvoren. Jest da imam zastor, romantičan, franđasti s perlicama, koji bi ih trebao obeshrabriti, ali bit će da je u cik zore neka ptičja gladnica došla pozobati mrvice... ili popiti vode, koje je ostalo u čaši.

Ne bih o tome mislila prije tri mjeseca. Perce bi me iživciralo, mački i psu bih na brzinu pljusnula hranu u porcije, onda bih - da umirim savjest - provirila do stare, ako diše, ajmo tiho dalje, jer čim se probudi, bit će neko "daj", ili "moraš", ili "jao", ili "što ćemo sad?". Moja stara je bila katastrofičarka. Čak i kad nije bilo nikakvih naznaka nepogoda. Nije mogla bez njih. Izmišljala ih je u oskudici.

A moji dani su sad mirni. Ne samo jutra - čitavi dani! Čak i kad otkrijem da na računu imam manje love nego što sam mislila, čak i kad mi majstori naplate 600 kn više od predračuna jer su ostali dva dana duže nego što smo planirali... Čak i kad sve čistim sama, jer mi se čistesa zamjerila, ali i zato jer čišćenje stana i nije takva pokora kakvom ju je moja mater uvijek prikazivala. Naravno, ima boljih načina za utrošiti vrijeme, ali ima i boljih načina za potrošiti novac.

Pronađem raznorazne strojeve i alate dok čistim pa stavim oglas na Njuškalo. Zovu ljudi. Inače bi me time ispizdili, tisuću i jedno pitanje, a sad mirno provjerim pa odgovorim; ili ih uljudno otkantam ako mi se ne da. Nisam baš neki trgovac, ali ponešto sam i prodala; inače bih bacila. Ili eventualno poklonila, kad bih znala da nekome treba.

I tak, baš u vezi s nekom prodajom na relaciji Zagreb-Dubrovnik, nazovem frenda Dubrovčanina da provjerim bi li netko mogao odnijeti tu stvar u Dubrovnik, a meni onda donijeti novac kad se vrati, jer zbilja mi se ne da nepoznatim ljudima dijeliti brojeve svojih računa i ostale intimne podatke... Može, veli on, i tak malo popričamo, a kod njega drama: sestra opet luduje! A ta luduje već pola stoljeća, malo vako, malo nako. I onda izludi sve oko sebe. Zato mi to i priča, kaže, pošalji mi još poruku, jer u ovoj ludnici možda te smetnem s uma...

I onda mi krene, ono što već dugo mislim, a još nisam rekla: obitelji su nas sjebale. Jezivo su nas sjebale. Naviknule su nas na dramu, na užase, na strahovanje, na sebičnost da sačuvamo taj mali komadić sebe od kojeg smo živi, od kojeg uopće jesmo "ja"... A što je najgore, ta navika zahvaća SVE, baš sve, ne samo obitelj, nego sve naše odnose, sve naše doživljaje: bez drame s bar blagim užasom, nama je DOSADNO. I čini nam se plitko.

A nije. Točnije: ne mora biti.

Udala sam se zbog drame: bio je oženjen; ostavio je ženu zbog mene; njegovi me nisu prihvaćali; moji njega jedva; razbolio se; umirao je... Da mi sad netko prepričava moje odluke i postupke, rekla bih nek se ide liječiti. I ja sam trebala, fakat jesam, a nisam, iako sam išla psihijatru, ali samo zato da bih ishodila bolovanje dok s mužem ne obavim beskonačne pretrage. Bio je to dobar psihijatar, saznala sam kasnije, ali ja sam k njemu stigla po vezi i možda me zato nikad nije upitao kako sam ja; samo bi napisao da sam u depri, propisao terapiju koju nisam uzimala i poslao me na komisiju po još mjesec dana.

Nije to bila ljubav, nažalost: nego glad za dramom. To me držalo. A najgore sam prolupala kad je prošlo.

Onda sam počela mijenjati zaposlenja, ljubavnike, adrese, trošiti preko svake mjere, zarađivati više nego što mi treba i onda sve to profućkati u sat i pol, jer zapravo nisam imala vremena za drugačije trošenje... Sve zato jer nisam znala što bih sa sobom bez drame. Bez pitanja života i smrti. Bez odgovornosti za njih, ne svoje, nego tuđe.

Imala sam malčice sreće: zaljubila sam se u nekog tko je djelovao dramatično, ali onda mi je rekao da se njegove drame mene ne tiču, a da on nema ni vremena, ni snage, ni volje za moje. Uz njega sam odrasla. Ne SAZRIJELA (ili je "sazrela"? - spellchecker prihvaća obje varijante), mislim da mi se to zbiva sada, ali ipak, stasala do odgovornosti, uravnoteženosti, sebičnosti i velikodušnosti neke odraslije životne dobi.

Je li čudno što ga još uvijek volim? Nedramatično, bez žudnje, nježno... Tinjavo. Tako je i ovaj blog dobio ime ("Tinjanje"), jer to je TO. Taj osjećaj me najviše može usrećiti. Sad. Ne prije.

Volim ga tako da mogu voljeti i druge. Volim ga onako kako je moguće, kako je dobro i njemu i meni. Trajno. Doživotno. Bez pitanja života i smrti.

Ipak, voljela bih zavoljeti i nekoga s kim bih se mogla još neko vrijeme strastveno ševiti. To, nažalost, s njim ne mogu. Tj., on ne može. A jebga! I tu jest nastala dramica, s njegove strane... s moje i nije morala. Ja bih mogla i dalje voljeti njega, a ševiti se s nekim drugim. A jebga! Nitko nije savršen.

No dobro... Sad je ovako. Mirni, spokojni dani. Na štednjaku krčkaju mahune na varivo. Šaponja hrče, minceza se izvalila u srednjoj sobi. I ona je malo odrasla: jučer sam je okupala i uopće mi nije zamjerila! A urlala je tako da sam se bojala da će mi pozvoniti neka životinjsko-zaštitarska policija.

Voljela bih da tako ostane. Voljela bih zavoljeti nekoga tko nije plitak, nije dosadan, ali jest spokojan. I pokeckati se s njim onak, spokojno, znajući da nije presudno; da ništa nije pitanje života i smrti, osim samog života i same smrti.

I zato se sve manje svadim s vama, dragi Iskričari. Jer mi nije dosadno bez toga. Iako je štošta što se ovdje prikazuje kao zrelo, spokojno i mirno zapravo jednostavno - plitko.

vrlo lijepo...vrlo

Hvala, jane :-))

a bome i istinito

ovo ću si kopirati i staviti u spomenar

Ajd, ajd, nećemo sad pretjerivati... polako. Još ja imam otrova u očnjacima (hehe, a imam i očnjake, aleluja!) ;-))

ima tu i malo moje istine.-)

Hmda... nitko nije tak originalan kak je trenutno u modi... Mislim da su naši stari iz toga crpili utjehu; a nas frustrira.

jbg....rastužilo me

Zašto?

Zašto?ne znam....jednostavno je tako...možda što ima 70% moje istine..možda

Hehe... ja plačem uvijek kad govorim istinu... Neku BITNU istinu. Neku koju mi je teško izreći. A plakala sam i dok sam ovo pisala. Iako sam sasvim mirna, sasvim spokojna.

Plač nije slabost...nikako

u danima kad se osjećam slično ovome što si opisala..bojim se..

Nije. Ali nije baš ni za svaku javnost.

Promjena je scary, Anerak. Ali to ne znači da je dobra ili loša. Bojimo se baš zato jer je još uvijek ne možemo odrediti.

Kad ne bi mogla tako duboko u sebe, bilo bi ti jednostavnije. Ipak, svakom je njegova dubina ucijepljena i za njega je savršena. Tvoja je odlična kombinacija što kad ponireš, znaš jako dobro gdje si bila i po čemu se to razlikuje od tuđih dubina ili plićaka.

Obitelji su uvijek bili najveći kradljivci energije, uz vlastite otpore prema stvarima, idejama, ljudima ... kad se prestanemo opirati i boriti, onda nastupa ovakav spokoj o kome pričaš.
I sve je kako treba biti ...

e vala, dobro si zagrabila! a i zagrabila si...dobro! mislim na blog! btw nisam znala da dijelom imaš vrlo sličan životni put ko što je moj? jedino kaj je to meni bio drugi brak. možda me zato toliko i ne voliš, jer vidiš...sebe? mislim kao osobu (ne fizički jer tu smo ipak malčice drugačije)...intelektualno jaku i razapetu između svog uma i tijela. koje iako često pišeš o njemu, negiraš. zato i jesi čangrizava zadnje vrijeme (bar po blogovima). no, znala sam ja da ti imaš dušu negdje spremljenu...pa eto ponekad izvire vrlo jasno (ko u ovom blogu)...a to kad navali...hm...valja to i podijeliti. a pes i mačka baš i nisu najbolji djelitelji...blog je idealno mjesto! ponekad bolje neg prijateljica...dragi...

veselim se odgovoru:)

znaš.....otkad sam tu na blogu svi pričaju o vegi ''baba-rogi''....
i ja čekam...čekam,al ne dočekah...
ništa manje i ništa više ''baba-roga'' od ostalih (kad ih se pikne)
....možda je ovaj blog odgovor....