superkalifragilisticexpialidocious

Djeca uče ono što doživljavaju
Dijete koje doživljava neprijateljsko ponašanje, uči se svađati.
Dijete koje doživljava ravnodušnost, uči biti osamljeno.
Dijete koje doživljava kritiziranje, uči osuđivati.
Dijete kojemu se često prigovara, ne primjećuje da ga okolina voli:
Ako se dijete ismijava, ono uči biti povučeno.
Dijete koje doživljava osramoćivanje, uči se stidjeti samoga sebe.
Dijete koje nema braću i sestre, ne zna što je bratska i sestrinska ljubav.

Dijete koje doživljava toleranciju, uči biti strpljivo.
Ako se dijete ohrabruje, ono se uči samopouzdanju i sigurnosti.
Ako dijete doživljava pohvalu, ono uči primjećivati i cijeniti dobro.
Dijete koje doživljava poštenje, uči se biti pravedno.
Ako dijete živi sa sigurnošću, ono se uči povjerenju.
Ako dijete doživljava odobravanje, ono se uči biti zadovoljno sa sobom.
Dijete s kojim se razgovara, uči se razmišljati.
Dijete koje doživljava da se roditelji vole, uči daje obitelj zajednica ljubavi.
Ako dijete živi sa prihvaćanjem i prijateljstvom, ono uči pronalaziti ljubav u svijetu.
Sa čime živi vaše dijete?
D. L.Nolte
sa čime smo mi živjeli?

pozdr. tajči.
Da danas se ovo može pročitati u svakom vrtiću u gradu.
To im je nova pedagoška osnovica. Da samo znaš, koje gluposti se danas provlače
kao noviteti u pedagoškom odgoju, svisnula bi od muke.
No mi smo nekad, hvala bogu, učili iz i od majčice prirode,
i čvrste ruke roditelja i učitelja, pa nam ništa ne fali.
Jadna djeca, što sve moraju danas trpiti u vrtićima, a i jadni odgajatelji kad ih
protiv svog uvjerenja, moraju učiti glupostima koje im se nameće kao
osnov za dobrog odgajatelja.

tak je...šibe u ruke i udri po djeci!!

pel, ne baš tako drastično. Ali danas djete ne smiješ niti strogo pogledati, a kamo li mu reći nešto povišenim tonom.
A djeca, dobro znaju kako to iskoristiti.

sad nisam razumjela vrbice
je li ti se ova pravila čine glupa ili ok?

čini se da je u svemu
najteže naći pravu mjeru

tajči, nisu glupa, ali neostvariva su. Kao da vojniku u ratu kažeš: poljubi neprijatelj, prije nego ga ubiješ.
Pedagozi, koji pišu takve stranice, ne rade u vrtićima i pojima nemaju, što i kako se radi s djecom. Oni su ti koji pišu
bezvezarije, jer nešto moraju pisati. Treba ih samo pitati da li su to primjenjivali kod vlastite djece.

sigurno je razlika vrbice,ako se na dijete vikne ponekad i
ako je neprestano izloženo tome,zato mislim da je najvažnija
mjera i pravi trenutak za bilo koju odgojnu mjeru

tajči, sorry, stisnula sam na nick, umjesto komentar. Al, nema veze.
Tako je, treba znati, kada se kako ponašati i ponijeti prema djetetu.
S godinama mog iskustva, vidjela sam na tisuće djece, od 1 do 7 godina. Nekad pravila odgaja nisu ni u snu bila kao danas. Danas se djetetu pruža sve, osim istinske ljubavi i pažnje. Roditelji zbog osječaja krivnje, što su svakim danom sve manje sa djecom, zbog posla i drugih obveza, pokušavaju dati puno materijalnog, a malo sebe same. Jer svakom djetetu treba pažnja roditelja, učitelja, treba im razumijevanje, a ne hrpa igračaka. Kad djete ne dobije tu pažnju, okreće se agresivnosti prema sebi i drugima. Iskorištava nastalu situaciju i tu počinju problemi. Kad bi roditelji prepoznali taj trenutak i prestali misliti na materijalno i pokazali djetetu da su tu njegove granice i da ne može dalje, bilo bi manje frustrirane djece, koja će uzrasti u frustrirane osobe. Mogu samo reći da danas, po novim pedagoškim pravilima odgajamo debile.

da,daju se prava nekome tko nije svjestan posljedica
i nije ih u stanju sam podnijeti,
to mi liči na nekakav eksperiment,

najprvo jih tresnut matkom pa odvalit vironavukom, posli sjebat i jedno i drugo bijo logjom a i šire dok rvatszcki puščat za na kraj

Eksperimentiraju, oduvijek, a djeca su ko pokusni kunići. Na žalost. Dok radiš po jednom pravilu, za dvije do tri godine ga popljuju i moraš raditi upravo suprotno. Da me krivo ne shvatiš, ne pljujem po predškolskim ili školskim ustanovama, ali da ni oni sami još nisu otkrili pravu formulu za odgoj djece, tu dajem ruku u vatru. Dok se oni poigravaju sa tako osjetljivim pitanjem, djeca rastu. Rastu u nevjerojatnim i stalnim suprotnostima koje im nude te ustanove.

Samo bih rekao... ovaj tvoj komentar od 20:52, Vrbi... ja bih ovo isprintao i medicinski implnatirao u mozak svim roditeljima. U slučaju da im se ne primi, sterilizirao bih ih.
Svaka ti čast.

*implantirao. Usađivao. Bemti tipkanje.

indi, imam iskustvo u odgoju djece i samo se čudim sve novijim i novijim glupostima kojima nama i djeci pune mozgove.
Al, jbg. i oni moraju nešto pisat da bi zaradili plaču.

Da, samo što ta njihova plaća ne samo što tapša po glavici sve budale koje imaju djecu a da ni sami ne znaju zašto ih imaju, em od čitavog niza novih generacija stvara mentalnu siročad.
Čitam one bisere iz teksta bloga... pola toga može napisati samo netko tko nema tri blagog pojma o djeci. Sve je u duhu salonskih pompoznih teorija koje veze sa stvarnošću nemaju - isto smeće ko i one selfhelp knjižice.
Točno je, djeca nas kopiraju - no samo potpuna budala može izvaliti da će kopiranjem postupaka, time kopirati i - motive. Tolerancija? Toleranciju dijete vidi isključivo kao dopuštenje da radi što god hoće. I gurat će svoje granice do besvijesti, odrastajući nesposobno shvatiti pravila i ograničenja, čisti i nepatvoreni put u tešku sociopatiju.
Djeca uče iz onoga što mi radimo krivo, a ne iz onoga što mi radimo pravo. To što je pravo, to sami zaključuju iz onog što im se pokaže da smiju i ne smiju.
Ja sam postao otac sa 24, dakle debelo, debelo prerano. I koliko god sam ja htio sve najbolje, toliko sam svašta i radio pogrešno. I sve to danas vidim u svojoj kćeri i njenom odnosu prema meni. Istinabog, nije baš pomagalo to što mi je bivša zakonita vječno skakala u oči sistemom "bilo kako, samo nek bude suprotno njegovom", ali, točno vidim posljedice svojih pogrešaka.

indi, danas jednostavno ne možeš razlučiti postupke roditelja spram djeci. Svatko vuče na svoju stranu. Djete je tu nemočno i u pravu si, kopiraju ono loše, zato što im je to prihvatljivije ponašanje. A zašto prihvatljivije? Zato što vide da i oni mogu biti negativni spram drugima. Učeči ih pozitivnim stvarima postajemo dosadni i gnjavatori u njihovim očima. Ako meni pedagoško pravilo nalaže da ne smijem dijete prisiliti da sjedi kraj mene i sluša priču koju čitam, to mu ukazuje da danas sutra može raditi što god ga je volja. Ako ga ja ne smijem prisiliti da sjedi za stolom i naslika jebeni crtež za majčin dan, jer to od njega njegova mama očekuje, tko će ga prisiliti u prvom osnovne da mirno sjedi i sluša učiteljicu. Nije li to prevelika suprotnost koja se traži od djeteta. Kako ga naučiti da treba biti pažljiv kad se igra sa drugom djecom, kad ga ne smijem sputavati u njegovim htjenjima da bude grub prema ostaloj djeci. Prema pravilu, trebala bih sjesti s njime i riječima ga upozoriti na nepravilnosti. Sačuvaj bože povišenim tonom. To nije dopušteno.
E sad Jbg., dok ja s njim razgovaram i uvjeravam ga gdje griješi on bježi i ne želi razgovarati. U isto vrijeme, ta ista pedagoška pravila ne daju alternativu, što učiniti nakon toga. Tako da svi ispadaju zbunjole. I djeca i odgajatelji.

eh.. tko bi znao koja je tajna dobrog odgoja. možda iskrenost, pristnost, dosljednost. lijepo zvuči, no nitko to neće preporučiti jer je neizvedivo. koliko su roditelji krivi za odgoj svog djeteta i tko je sve kriv i odgovoran a koliko smo zapravo uvjetovani samim svojim karakterima s kojima već dolazimo na svijet?
Lionel Shriver o svojoj noveli "We Need To Talk About Kevin" kaže: "The secret is that there is no secret"

gera, mislim da djecu treba učiti svemu. Ali ukazivati na pogreške i nas i njih samih. Danas se ipak djeci dopušta previše i istina je što kažeš, još nije izmišljen pravi recept. A neće ni biti. Samo, kažem, opet, žalosno je da su djeca novijih generacija obični pokusni kunići, prepametnih pedagoga, koji pisanjem svojih veleučnih knjiga liječe frustracije iz vlastitog djetinjstva. Jer kako inače prihvatiti sva ta njihova piskaranja. Još k tome, izabrati kojem od njih se prikloniti i za koga se opredjeliti u učenju i odgajanju naše dječice. I tu se uvlači poznanstvo i veze. Koji autor ima više stričeva i tetaka taj bolje kotira u napisanim glupostima.

Iskrenost, da. Djeca, baš kao i životinje, točno osjećaju kad ih muljamo. Ono što mi kod sebe zovemo "civiliziranošću", debelo se sastoji od laganja, prešućivanja i obmana, a sve u duhu poštivanja drušptvenih moralno-socioloških normi.
E pa, to kod djece ne prolazi.
NIJE svatko sposoban biti roditelj. Niti je svatko sposoban voziti auto. No svejedno svatko dobije vozačku dozvolu i svatko radi djecu.
I onda jedni nesposobni uče druge nesposobne, a u cijeloj priči uopće nikome nije nimalo stalo do djece, nego samo do kurčenja svojim roditeljstvom.

Da bi na sve to još leglo ispiranje mozga od strane Crkve koja šireći zadrtost i neukost naprosto množi broj punitelja svoje škrabice - i eto ga, imamo Hrvatsku. I planetu Zemlju, uostalom, jer svuda je isto, samo se crkve drugačije zovu.

Da, indi, nadutost pojedinih roditelja, zaista prelazi sve granice. Ali zato svesrdno traže, da im ustanove naprave čovjeka od djece. Ne mareći pritom kako se djeca odgajaju i tko i kako im puni male glavice. Žalosno je da se danas sve institucije, uključujući i crkvu, busaju u prsa, kako su baš njihove metode one prave i kako će baš njihov način odgoja, od djeteta napraviti budućeg poštenjačinu, intelektualca, dobrog roditelja i sl.
Politika se na velika vrata uvukla u odgoj djece. Ni tu im vrag ne da mira. A ni roditelji se ne mogu snač. Kažu nemaju vremena. Razgovore prepuštaju nekom drugom. I tako djeca, rastu i rastu.... i postaju ljudi. Da li ljudi? Iskreno ne znam. Sve sam manje u to uvjerena.

bravo win,tebi su mislim često prigovarali,
evo malo podrške pa možda budeš manje ljut ;)
ovo su baš dobra pravila,sjećam se iz djetinjstva kako je što djelovalo
na mene i vidjela kako djeluje na par generacija djece iz obitelji ,
upravo kako ovdje piše,
djeca sve oponašaju .

je, jako smo iskreni. napravi ti neku spačku a ti "smireno", "prisebno" veliš: e sad ćemo lijepo popričati o svemu.
a u tebi sto i jedan grom za puknut.
ali, nesmeš..moraš glumiti da nije ništa.
i onda oni to kuže, pa su zbunjeni kad im onak iskreno veliš da ih voliš i ponosan si na njih. možda samo glumiš?
tko ne bi bio zbunjen?

koliko su naša djeca zapravo naša?
od rođenja, pa sve do odrasle dobi sistem ih usustavlja u buduće porezne obveznike i potrošače.
to planski rade.

ger i dalje mislim da je bit u doziranju kritike,ako negoduješ kad
dijete radi nešto krivo,nije isto kao i kad negoduješ non stop
zbog svake sitnice jer ti je npr na poslu bio loš dan a nikom nisi smjela ništa prigovoriti.

gera, u stvari, svakom se djetetu mora pristupiti individualno. Ne možeš generalizirati svu djecu. Ali to je danas nemoguće. Pa kako su nam samo vrtiće napunjeni, kao šipak koštica. Od odgajatelja se traži nemoguće. Pa i oni su samo ljudi i imaju i vlastiti život i vlastitu djecu. I svoje probleme, koje ne smiju nositi na posao. No uz neke grube iznimke, djeca su divna stvorenja, koja treba samo znati usmjeriti na pravi put. Savjesno, koliko god to čovjek može. Pokazati ljubav, ali i čvrstu ruku. Rekla bih, pokazati im ko je gazda u kući :)))
A tek onda možeš očekivati poštovanje te iste djece prema tebi. Nesuglasice kod roditelja, i njihova težnja da povrijedi partnera, dozvoljavajuć djetetu baš ono što onaj drugi zabrani, nije dobro. Zbunjuje djete i naravno da se priklanja onom roditelju koji mu više dozvoljava.

e to je veliki problem ,
što ih poredak uzima i oblikuje za sebe

to sigurno, tajana. no, postoji i konstruktivna kritika. ili način

ali nije to od skora,čitajući bloške ispade
čini se da je otuđenosti
bilo oduvijek i da su ljudi naučeni da je "ja"
i "moje" važnije od svega

slažem se ger ,konstruktivnu kritiku treba zadržati
i ne povoditi se za svime što netko napiše,
jer se nešto može naučiti iz knjiga,a nešto ne,
ono što ne dobije svoju potvrdu u praksi
znamo da je štampano samo da bi netko zaradio na tome

curke, tema je kompleksna, a meni se oči sklapaju.
Pozdrav vam svima i laka vam noć :)))

znas tajana, ja se iskreno više bojim onih koji sami sve znaju i nisu nikad ni pitali ni potrazili savjet. bilo iz literature, bilo iz nekakve druge vrste pomoći. tako svoje prastare uzorke prenose dalje, bez obriza što nisu funkcionirali kod njih, ni što neće funkcioniurati niti kod njihove djece.
zasto ne bi znali, naučili nešto korisno, zdrav razum ionako nam selekcionira informacije koje tražimo. i tona smeća u svim vrstama literature ne znači da nećemo ipak naići na neko iskustvo koje pomaže. čitajući knjigu nečiji ti život prolazi kroz misao u par sati..ne moramo baš sve psjetiti na svojoj koži.

a da je i ovdje vidljiv način na koji se funkcioniralo u odgoju - je. vrlo vidljiv.

slažem se vrbice da su odgojitelji,nastavnici,profesori
preopterećeni jer se na njih pokušava prebaciti odgovornost
i teret odgajanj djeteta,a istodobno im je oduzet autoritet
kojim bi još i mogli nešto napraviti,
čujem takve priče od učiteljica koje poznajem i čudim se,
ali mislim da se u ovom gore tekstu ipak govori o životu u obitelji,
i da sve te stvari treba prvo učiti u obitelji
jer kad bi ti u vrtić i školu došla djeca koja su kod kuće naučena
nekom redu,npr slušati starije igrati se sa prijateljima,
pospremiti za sobom koliko toliko,lakše bi funkcionirali u grupi

ger mislim da smo rekle isto,samo drugim riječima :)

tako je tajči. No to se nažalost ne događa. Previše je različitosti među djecom i to je vidljivo u svakom trenutku, kad djecu gledaš pojedinačno. Ne bih sad ulazila u dublje rasprave, ali točno znam kad vidim dijete, što se događa u njegovoj obitelji. A ja nisam ta, koja smijem prigovarati ili uzimati roditeljima za zlo kad nađem staklo u dječjoj peleni. Ne smijem to ni smomenuti, jer kao, roditelji bi se mogli naljutiti ili čak optužiti mene da lažem i da sam zlonamjerna. Kad djete od 4 godine, psuje mater svojoj mami (da dobro si pročitala) i ne pušta ju u vrtić lupajući je nogama, ne smijem reći da je to isto djete i meni taj dan potrgalo cjevanicu, a ja se moram smješkati i reći da je bilo sve u redu. E pa jbg. onda.

problem danasnje djece je jako jednostavan - treba ih samo naučiti kako se odnositi sa tisućama "DA" i jednim "NE!"
s time što se tih tisuću "DA" mogu odnositi na važne stvari, a taj jedan jedini "NE!" na nešto sasvim nevažno i trivijalno.
tek toliko da shvate da unatoč tome što ih volimo i cijenimo nisu Bogovi.

kako god,
prepoznajem ovdje tužne i ljute djevojčice i dječake
i poželim da sam ih mogla nekad davno zaštititi
:*
laku noć svima

uzalud ti trud, tajana.
nismo više djeca..

noć!

Tajana, podrška treba samo onima koji pokušavaju bedastoću sakriti u većinskom mišljenju. :) A da me na Iskrici podržava većina, bogme bih se itekako trebao zabrinuti.

zajedničko je djeci i odraslima
da žele pažnju i razumijevanje umjesto zapostavljanja i osuđivanja ger,
a tako lako padamo u zamku osuđivanja drugih,mnogi bez suzdržavanja(djetinjasto)
nazivaju glupima one koji ne misle jednako,one koji su tek na putu prema
nekim spoznajama...i krug počinje iz početka-osuda,bijes,inat,osuda...

ok,ne treba ti podrška jaki čovječe,ali zbog čega si onda tako često ljut ,
zbog čega je važno da ba š svi na iskrici ili bilo gdje ,vide stvari tvojim očima?