Crna Kraljica Sjevera

Najljepša ljubavna pjesma tek treba biti napisana.
Hiponotizirana tvojim tijelom gubim riječi kao zbunjene
galebove.

Jesen je i držiš me za ruku u slutnji kamene kuće.
Tvoja kosa nestašno se poigrava mojom u starom vikinškom
plesu oko vatre.

Svi koji su trebali otići, već su otišli sa otoka u gužvi.
Ostala je samo jesen i nas dvoje koji nemamo kuda otići
jer otok nosimo sa sobom.

Daleko pada noć, tamo sasvim preko na obali.
Tko mari za to sada.
Tvoj okus je tako sladak, a tvoje lice svjetluca je kao
divlje bijelo cvijeće.

Slijedim rijeku no ona više ne slijedi mene.
Zaboravljeni perivoji i gotički dvorci.

Tko nije čekao da se pojaviš na pijesku Neviđana
taj ne zna zašto je živio.