DayWalker

Kad sam počel nekakvo odrastanje, to jest, kad su mi se jaja spustila i kad sam počel otkrivat tajne spolnosti (drkanje na susedu s drugog kata), poečlo je i moje putovanje u glazbu. Frend iz kvarta je brijal na heavy metal, pa sam prek njega i ja ušel u svet Iron Maidena, Whitesnakea, Motorheada i inih grupa kod kojih nisam kužil tekst, al sam zato jako dobro čul gitare i bubnjeve. Iz tog vremena mi je ostalo nepriznavanje glazbe u kojoj se jasno ne čuju gitara, bas i bubanj. Jebi ga, nemam niš za reć raznim techno freakovima, svaka čast, al meni osobno to nije glazba vrijedna slušanja. Nekakav upgrade je došel u vidu drugog frenda, koji je fural R'N'R, al onaj pravi koji se ne sluša nego se živi. Rockabilly sam postal iz razloga kaj mi je mjuza odgovarala, kaj su mi fakat pasali Elvis i Dion and the Bellmonts, al sam brijal i na Matchboxe i Stray Catse. Naravno bil bi glup da ne priznam da mi je pasala pažnja raznih curica koje su radile po buticima i koje su istrčavale iz istih da bi vidjele mene i frenda sa kokoticama na glavi, u cripersicama i kožnim jaknama, sa preružnim zulufima i pljugom u kutu usana. Djevojke su nas voljele i mi smo to iskorištavali. Glazbu sam počeo cijeniti sve više i više. Onda sam upal u nekakvu fazu kad sam čital Bukowskog i Millera, slušal Toma Waitsa i Nick Cavea, bil sam sebi dovoljan. Nakon nekog vremena sam čuo album Graceland od Paula Simona, oduševio me zbor LadySmith Black Mombaso koji je pjevao s njim (btw, imaju koncert u Liinskom u lipnju).
Čovjek čija mjuza me najviše držala (i drži me još uvijek) je Bruce Sprinsteen. Imal je ok stvari koje sam slušal ne obraćajući pažnju na tekstove. A onda sam negdje pronašel knjigu sa tekstovima i puknul. Mislim da je to bila prekretnica. Od tada su mi pjesme postale kompletan proizvod, tekst je bil jednako ravan glazbi.

Domaću glazbu sam uglavnom preziral, osim nešto rocka i standardnog povremenog furanja na Azru, Ekatarinu, Partibrejkerse te Zabranjeno pušenje kao ultimativno urlanje u društvu nakon neznamnijakoje pive. Onda sam jednom u knjižnici pronašel zbirku pjesama Arsena Dedića "Brod u boci". To me malo prehitilo pa sam počel nabavljat i Arsenove albume. On me otfural do Brela, Aznavoura, Rodriga i sličnih kantautora. Prije mjesec-dva sam kupil Arsenov zadnji album "Na zlu putu". Nakon lutanja po glazbi, vratil sam se nečem što mi paše, kad sam doma, kad je hladno i kad se cigareta pali iz gušta, a ne iz navike.

I zakaj sam počel ovo pisat? U Profil Megastoreu je u tijeku nekakav sajam multimedije , sve 20% jeftinije pa sam kupil tri stara Arsenova albuma. Ima ih još par, pa si brijem da bum na to potrošil nešto više kuna nego kaj sam planiral za ovaj mjesec.

Danas sam popil po koju pivu, i sad čučim doma, palim svoju pljugu za gušt, pa sam odlučil sa vama podijelit jednu Arsenovu.

Razgovor s konobarom

vraćam se ko svake noći
svršilo se sve po starom
još me čeka zadnje piće
i razgovor s konobarom

on te priče ne razumije
ne zna ništa o samoći
ne stižu ga moje riječi
smiješi mi se ili toči

i tako, on me pušta da do jutra
monologe svoje vodim
on je samo dobar barmen
ja sam pijani gospodin

govorim mu kako živim
uzbudljivo, ludo, sretno
zar da kažem da te nema
i da sam sam kao pseto

pored nas je jedna dama
dok ja pričam njoj se spava
poželim da ode k meni
al to ništa ne rješava

jako dobar tekst, kao da sam ja pisala :)))

deleded, moj rukoljub na ovaj komentar. da, doveo me.

cijela generacija je othranjena na rocku - Beatles, rolling stones, doors, i svi smo prezirali zabavnjake

A čuj Coehlo, oni su oni, ja sam ja. Ja čitam njih, oni mene malo rjeđe. Al smo si ipak dobri.

Alo Kume,računaj da buš tu pljugu palil sutra kod mene.. ne jebem te ni pol posto. ;)))))))))))

Sjetil si me da bi ja svoju glazbenu priču moral završit..thx