Ručkić krčkić

*Potaknuto Anerakičinim komentarom na popodnevnom blogu "SAMO PAMETNI"

Mame su krive... Je, i meni je moja štošta skrivila: rodila me mjesec dana ranije, zato sam imala problema s plućima, bila je zaokupljena igrama moći s mojim ocem i zato me ili zanemarivala, ili koristila kao pijuna u toj igri, ili jednostavno prepuštala njegovim i svojim zlovoljama, kad je osjetila da se distanciram od nje stala me uvjeravati da sam bez nje nesposobna za život, da neću znati ni kupiti hranu, a kamoli je pripremiti, da sam sve nešto "pre-" za svoje dobro i da se nikad neću udati (hehe, zbog toga mi je laknulo! - zbilja nisam htjela brak poput njenoga), iz svega toga sam naučila da su uskrate emocija, pozornosti i vremena najmoćnija oružja kojima raspolaže zavisna osoba, ali sam ih nastavila koristiti - na vlastitu štetu! - i kad sam postala nezavisna...

Međutim, i ona je mene za štošta okrivljavala: u trbuhu sam bila okrenuta na zadak, jedva me rodila, grdno se namučila; nije imala dovoljno mlijeka, pa je jela, jela, jela, ne znam više koliko kila banana i koliko litara mlijeka dnevno sve zato da bi imala hrane za mene, a nije ju imala jer ju je "zajela" i zato zauvijek ostala predebela, sa svim posljedicama debljine; od oca se nije razvela da bih ja imala oca (??? - pa ne bi umro, jebiga!), odbila je ponudu za unosan posao u Švicarskoj iz istog razloga (zanemarujući svoju jezivu netalentiranost za učenje stranih jezika), itd., i tsl.

Taj ping-pong okrivljavanja se nastavio sve do moje 40., kad sam ja jednostavno prekinula. Ona je i dalje nabijala lopticom, o zid mojeg odbijanja. A i to je bila igra, nažalost.

Zašto je bila takva? Nikad nisam doznala. Vjerojatno zbog svoje majke. Ali, baka je u mojem životu bila ono središte, ono izvorište ljubavi koje me prenijelo kroz sve dosadašnje životne nedaće... Ne mogu zamisliti da je baka prema njoj bila drugačija; da je iz te silne ljubavi mogla nastati takva slabost, tolika sebičnost i emocionalna izvitoperenost. Međutim, baka je isto bila u lošem braku: moj djed je bio jedan od onih pametnih, samo pametnih, koji je ugađao samo sebi, a kad bi ukućani otkazali poslušnost, vidjeli bi vraga u djedovom obličju. I to mi je nezamislivo: u mojem je sjećanju stari, zaljubljivi bedak koji voli zaviriti u čašicu.

I tak, od njih sam naučila o krivnji. I od oca, naravno. Mislim da je moja osnovna krivica bila to što je njima zapravo bilo jako teško imati dijete, brinuti o djetetu - njihove igrice im nisu ostavljale dovoljno energije za mene. Iako sam bila "dobro dijete", što će reći, prilično tiho i nezamjetno. U samoobrani.

Stoga se nisam nimalo začudila kad sam i nadalje u životu bila kriva. Eto, skrivila sam i vlastitu udaju! Čovjek se razveo da bi me oženio. Kriva! Bez obzira što sam odbila aferu s oženjenim (baš zato - to ga je potaknulo da ostavi dijete i ženu!), bez obzira na to da je bio 10 godina stariji od mene (imala sam 25, a on 35 kad smo se upoznali), što službeno nije bio glup (znanstvenik, zaposlen u znanstvenom institutu, sa svim pratećim titulama), što je i on sam imao roditelje, prijatelje, kolege, pa i vlastitu volju. Ja kriva! Rekli neki, ja povjerovala.

Bila sam kriva i za to što se razbolio - liječnici rekli, stres. Kakav je stres imao? Aha, razvod. Selidba. Ženidba. I još sam se izderala kad nije htio postaviti zavjesu. Kriva, jebiga!

I on je meni štošta skrivio... Mislim, ruku na srce, tko se udaje s namjerom da za godinu i pol njeguje nepokretnog invalida? Koja žena želi tako brzo i tako temeljito spoznati baš SVE tjelesne funkcije svojeg muža? Koja 29-godišnjakinja želi seks iz milosrđa? Ali, sama sam si kriva, zar ne?

Kriva sam bila i kad mu je umro otac, jer sam odbila brinuti o njemu (imao je vlastitu ženu, živu i zdravu); kriva sam bila i kad mi je muž umro, jer se razbolio zato što se razveo i bla, bla (vidi gore). Kriva sam i za majčinu smrt, jer sam je a) smjestila u bolnicu, b) zatim u dom, c) oduzela joj mobitel na kojem je nabila astronomski račun zivkajući sve i svakoga, uključujući i policiju i taksi, s pritužbama na moje postupke i d) jer nisam bila s njom kad je izdahnula, prvo zato jer nije bio termin posjeta, ali i zato jer sam davala instrukcije kako bih joj mogla platiti smještaj u boljem domu. Kriva! Sve je bilo tako kako piše.

Sad sam kriva zato što sam sama. Da valjam, ne bih bila, zar ne? A opet, s druge strane, bolje je ovako, jer tko zna što bih sve nekom nedužniku mogla skriviti, od boleština, preko duhovnih i emocionalnih patnji, sve do smrti. Kak to već sa mnom ide.

Kriva sam i zato jer nisam rodila djecu kojoj bih mogla nešto skriviti. I pravo mi budi, to mi je dolična kazna, jer sad JA nemam koga okrivljavati.

Kriva sam što ne tražim nekoga koga je majka sjebala, niti nekoga koga majka nije sjebala - kriva sam zato jer me UOPĆE NE ZANIMA ničija majka. Kriva sam jer smatram da je s pola stoljeća u dupetu krivnja bespredmetna: ili je amnestija, ili konačna kazna - pakao krivnje do kraja života. A ja biram ovo prvo. Kriva sam!

a jaj jaj koliko teksta

Je, stvarno puno slova.

pročitao sam

Doslovno?

doslovno...

Da bih slovce napisala, osim - impresivno! :-)))

od slova do slova..ali ne doslovno..

Covjek se rodi zato sto mu je doslo vrijeme.Roditelji nam nisu nitko i nista , kao ni mi nasoj djeci...a pogotovo nekomu trecem.Dobili smo karte ....mozda nam se ne svidjaju ...ali moramo igrati. Ne vrijedi nositi krivnju ...niti dozvoliti da se prilijepi za nas.To sto nam drugi znaju i zele "prilijepiti "krivnju za njihove neuspjehe i pogreske u zivotu moze nas kao osobu duboko povrijediti i razocarati ...ali onima nama najbliznjima ....to cemo uvijek oprostiti. Za sve ostale ....fuck them !

i ja sam kriv

Ivane, okrivljavanje je mnogima jedini način da dođu do malo seksa ;-))

mogao sam jahati slona a nisam...

Nije ni mišljeno doslovno, Anerak, a tvoji komentari na prethodnom zapisu su jako zanimljivi - možda bi ih ti mogla još malo razraditi u nekom svojem zapisu?

Slova, vidim ti po slikama da svašta imaš na duši.

uh, uh :))

(A to mi se sviđa - mislim, činjenica da IMAŠ dušu.)

a da, jedna mala...ne prevelika

Premala za slona, očito.

Hehe --- zivot nas redovno jebe :)

Ma ...uzivaj svaki dan u svemu sto volis.Bez imalo krivnje :)

da...to si ne mogu oprostiti

Ivane, mislim da je mudrost prihvatiti od života i ono što ne voliš, bez imalo krivnje.

Slova, ajmo reć da ti je slon oprostio.

To si dobro rekla.Stvari i dogadjaji ce se desit bez obzira jel nam se to svidja ili ne.Ne vrijedi razbijati glavu s tim --- zasto ?
Uzelo mi je dobar dio zivota da to shvatim i da se naucim .....let go !

hvala vega..
možda jednom budem..

uh...ne kužim zakaj si odlučila preuzeti krivnju? ... To kao...ono..završit ćeš kalvariju s time? Hm...pa..zanimljiv izbor. Samo izuzetno jake osobnosti to mogu....a zapravo ne MORA nitko! Bar ja tak mislim!

Uklanjanje sranja iz života vodi do životnog kičeraja - ne mislim time da sranja ne treba srediti ili izbjeći, nego da ih je bezveze nijekati, ljutiti se ili okrivljavati kad nas zadese. Jer imaju pravo na nas; i mi na njih. Inače dobiš gliteraški fotošop u kojem nitko nije ništa što zaista živi.

Anerak, bilo mi je bezveze da ja sad selektivno citiram... Mislim da su upečatljivi u cjelini. Zato te samo zvjezdičasto spominjem.

Pam, mislim da ti je promaknula poanta... Ali, ne krivim te - ne krivi se, kasno je, a zbilja ima puno slova ;-))

a je? ....fakat...biraš amnestiju! Sorry...stvarno je kasno..i puno slova:)

A frigaj ga, meni baš sad došlo slovkati :-))

Vega.....nemam ništa pametno za reć. Imam za podijelit. Život nas pokuša sjebat. Ali u seksu ima bar dva partnera. Možemo i mi sjebat život. Okrenut pozu, da budemo gore. Komentar prikladan sajtu. Ali znaš što mislim.....

A iznutra osjetim: čitam, poželim zagrliti, reći: dobro je. Nešto ne biramo, nešto biramo. Ali s jednim i drugim se treba nosit. Ne, ovo nije sažaljenje, ovo je razumijevanje.

Hvala, mirelina :-)) Ja sam apsolutno za mijenjanje poza, samo nisam baš uvijek u kondiciji.

A ja baš mislim da si utrenirana :-) za dočekat se "gore" na tom jebenom životu. Život je loš ljubavnik....moramo mu pomoći :-))

Životek i ja smo si već tak prisni da bez velkih rituala znamo kak ide: ponekad mu okrenem leđa, ali podmetnem guzu, a ponekad ga zagrlim cijelim tijelom, od nožnih palaca do tjemena, i volim ga svakim atomom svojeg bića... I uvijek svršimo. Što uopće nije za odbaciti!

(Hehe, moram mai pustiti iz karantene da mi može doć napisati kak se i ona uspjela udati za svojeg ljubavnika i kak svršava kao puškomitraljez!)

Jučer sam čula nešto zanimljivo o smislu za humor. Neću citirati, moram još razmisliti, ali ja sam napisala da mi služi kao andol. I paravan. Čak liječi i teže boljetice, al nisam sad na tragu alternativnih načina, da se ne bi opet bura digla :-) Joj, jebo te, nekak sam sentiš nakon čitanja zapisa!!!!! I ljuta !!!!!!!!!!!!!!!

Ajd, idem sad.

Ajd, baš me zanima andol-humor, daj to čim prije! Bok, i tebi, mirelina, i škiljama, odoh ja sad malo off.

Ne trebam ti dat andol-humor. Čitam ga i kod tebe :-)))