Ručkić krčkić

Ako se kad odem u penziju okružim životinjama, neće to biti zbog gubitka kontakta s ljudima, nego logičan nastavak mojih životnih običaja: u svakome razdoblju svojeg života imala sam bar jednog ljubimca, najčešće dva, a trenutno imam četiri. Imam ih ne zato jer mi fale ljudi, nego zato što volim njihovo društvo, DRUGAČIJE od ljudskog - ne bih poput jedne svoje susjede tvrdila da "životinje volim više nego ljude"; neke ljude volim, druge ne, a tako je i sa životinjama.

I zato mi smeta kad mi netko nameće svoje opsesije. Npr. ta susjeda: ona je sad otišla u mirovinu i otkrila hranjenje mačaka-skitnica te mobilizirala još 5-6 sebi sličnih žena da im donose hranu u dječji park. Prvo je ondje bila jedna mačka, a sad ih je između četiri i šest, nikako ih ne uspijevam prebrojati jer su sve sasvim crne. Na mene se frnji zato jer ja odbijam suradnju. Iz vrlo jednostavnog razloga: TO nije briga za životinju. Ako je ne možeš uzeti doma, onda je treba cijepiti i sterilizirati pa je onda hranidba OK. Ovako jednostavno stvaraš zdravstvene rizike, kako za same mačke, koje imaju odlične izglede uginuti od mačičaka, mačje leukemije ili šuge (sve gadne boleštine i grozne smrti), ili biti potamanjene od higijenskog servisa (koji periodički truje mačke kad se nasele na dječja igrališta) ili samih stanara, kojima, vjerujem, smrad mačjeg urina koji dopire iz SVAKOG njihovog podruma, ukvarena hrana u svakom grmu i ispod svakog drveta i ljubavničko urlanje mačaka sigurno nisu tak dobra furka kao mojoj susjedi njeno uvjerenje da je "dobra osoba" jer "voli životinje".

Dakle, opsesija moje susjede učinkovito je ograničila slobode mnogih ljudi, ali i drugih životinja: mojeg šaponje, između ostalih, kojeg više ne vodim onim putem da ne pošašavi svaki put kad ugleda mačku i da se ne bi gostio njihovim usmrđenim oblizekima, a hoće on to, jer tak nešto mirišljavo zbilja nikad nemamo doma. Sad će netko reći, aha, vodi psa u dječji park... Ne, vodim ga po rubu zelene površine OKO dječjeg parka i uredno pobirem njegov izmet. Za mačkama moje vrle susjede ne pobiru ništa. U parku više nema djece. Samo nekoliko ocvalih žena i četiri do šest sasvim crnih mačaka. I mnoštvo buha, koje samo iskaču iz trave čim osjete nešto toplokrvno, npr. moje noge (šaponja, srećom, ima zaštitu).

A sad ću se malo očešati o juicy, sigurno na veliku radost lokalnih zlobnika. Ne, nismo se posvađale, ali jednostavno ne dijelimo mišljenje što se tiče životinjaca. Kaže ona sinoć na mojem slikovnom blogu:

...toliko jadnih peseka je svaki dan eutanazirano, a vi kupujete nove i stvarate nekome profit...ima i rasnih pasa u shelterima...spasimo barem jednoga, jer ne mozemo sve
Autor: juicy-mama | 23.08.2012. u 23:17 | opcije

E pa dosta mi je sve činiti iz nekog osjećaja dužnosti! Ajde ti reci ljudima "Zašto pravite djecu, a ima ih toliko nezbrinutih, svakodnevno umiru od gladi...", pa da vidimo reakciju. Iako je to istina. Ne treba nas više nego što nas ima. Ipak, neke slobode moraju postojati: ako nekoga primam u svoju kuću na 12 do 16, a možda i više godina, želim BIRATI. Možda ću izabrati neku nezbrinutu životinju, kao što već mnogo puta jesam, ali možda ću je i kupiti - moja stvar. Činjenica je da su mnoge životinje (kao i mnogi ljudi) jednostavno od rođenja osuđeni na kratkovječnost i that's it, tako funkcionira naš ekosustav. A hranjenje istarskih skitnica vrećicama i briketima 2 mjeseca, tak da se malo nabildaju, fino razmnože, ali onda niš preostalih 10 mjeseci definitivno mijenja lokalni ekosustav. I to ne nabolje, rekla bih.

A što se kupovine ljubimaca tiče, paaaaa, ja nikad nisam svoje vodila na izložbe kao juicy, iako su neki imali pedigre. Svaki moj KUPLJENI ljubimac bio je na neki način "spašen": neki samom činjenicom da su došli u "dobre ruke" i odživjeli svoj puni životni vijek, a neki, bogme, zato jer unatoč prikvačenoj cijeni vjerojatno ne bi poživjeli dovoljno dugo da budu udomljeni. Moj šaponja, npr. je mješanac rasnih roditelja, ali njegovi prodavatelji, uzgajivači rasnih pasa i mačaka, to leglo nisu šljivili pol posto - psići su bili ispod trijema, na goloj, vlažnoj zemlji, pothranjeni i prepuni parazita (tipična je situacija da takvi idioti navodno cijepe psa, ali ga ne očiste od glista, jer to košta još malo, a onda cjepivo ne vrijedi ama baš ništa). Moj šaponja je bio tako infestiran da je bljuvao žive gliste, odvratno nešto! Slično je bilo i s mincezom-princezom, koja je zamalo uginula jer je bila toliko prepuna trakavica da ih jednostavno nije uspijevala pokakati: samo je smradno prdila i povraćala. Da je nisam svakodnevno vodila na infuzije i kajtijaznam kakve sve ne injekcije, ne bi joj bilo spasa. A isto, kakti, "cijepljena".

Međutim, nisam ja njih kupovala iz vokacije, nego zato jer mi se sviđa određena vrsta životinje: volim čupave, dlakave, pse omanje, mačke povelike i želim im znati porijeklo kako bih znala koliko će narasti i kojim su nasljednim boljeticama skloni, i onda odlučila jesam li spremna na brigu o njima ili ne. Ako jesam, pružit ću im sve što mogu i poživjet će koliko im dopušta rasa i nasljeđe. I sigurno ih neću izbaciti na ulicu ako mi to bude teško, a zna biti, itekako. Ali, to je onda čvrsta i trajna odluka, a ne povremena razonoda; iako kužim da je jako teško uskratiti zalogaj skitnici koja te milo gleda s praga kuće. Jebga, ne jedna takva je završila U mojoj kući. I u juicynoj, tek toliko da bude rečeno, i to američkoj, a prag je bio istarski.

I, da zaključim: ako smijem izabrati muškarca koji mi se sviđa izgledom i naravi (a njega mogu odbaciti ako/kad mi s njim bude preteško), onda smijem i kućnog ljubimca. Kojeg po zakonu NE SMIJEM izbaciti (zato se sad svi čipiraju pri cijepljenju, a kazne za napuštanje su navodno prilične; posljedica - ljudi ih NE cijepe - o tome treba povesti računa kad se zaletimo pogladiti nekog skitnicu na ulici).

Dosta mi je krivnje za sve i svašta! Neku slobodu i ljudi trebaju imati.

Ja sam više svojih ljubimaca pojeo. Ta bio sam gladan, a tad se još nisam znao nositi s glađu.

Ja svaku životinju jedem s ljubavlju. Ali ne one kojima sam nadjenula ime. (Njih ne jedem, da ne bi ispalo da ih jedem bez ljubavi.)

Svakoj sam tepao koju sam pojeo: picek, pajcek, pesek, micek, pužek, žabica, ribica...

Je, i ja sam im pričala dok sam ih jela: uh, kak si fina, mljac, baš si dobar...

A i nekako osjećao bih se superiorno, ta uvijek je inteligentniji onaj koji jede od onog koji biva pojeden.

Ja ne. Ja se uvijek osjećam zahvalno što postoje tako fina, dobra, izdašna bića koja mogu jesti.

Čak sam i pjevao onu uspješnicu Buldožerovu:-U mom stomaku ima mjesta za sve. Za svu tu jadnu malu sitnu djecu životinjice draaaaage.

...a mislim da su se one osjećale zahvalno eto baš što sam ih ja jeo.

prvo bih sjeo, pa bih jeo jeo jeo sprženo im tijelo.

Mogu reći da su peseki bili najukusniji. Ali oni avlijaneri bez pedigreja.

Svileni, ne zajebaji se s ozbiljnim temama! Jer ću te prvo malo prosušiti u podrumu, a onda istranširati naživo. Bez ljubavi.

Ah, ozbiljne li teme di se od peseka izmeće meće.

A i u podrumu se ne suši, nego na tavanu i na buri.

Pa, radi se o nečijem životu ili smrti. A jestivi smo svi.

Kod mene je propuh u podrumu, a na tavanu se tambura.

Kanibalizam duhovni odavno egzistira. i mene neki žderu. A i autokanibalizam. Često se oću požderat. Dud, pesi se ne jedu. Osim u dalekim južnim krajevima. Znam, znam, istočnim, ali fino mi je zazvučalo ovo "dalekim južnim krajevima". Ko Zeko i pototčić, baš me rashladilo malo....

he he, pototčić....ko da skakuće riječ, baš mi je fora greškica :-)) Bok, Vega!

Bok, mirelina. To žderanje je jednostavno neodgojeno - treba naučiti papati.

mirelina, kod nas se peseki mećali u ćevape.

....konji u salame.

miceki u gulaše kad ponestane zeke i potočića.

...a golubovi i vrapci u paprikaše. Da ne oćorave.

Dud, prećera li ga. Vega, kak da se fino popapam, kad mi netko digne živac? :-))))

..ko ovaj Dud sad, na primjer?!

Kod mene je propuh u glavi, a kod nje ventilira jugo. Dolje.

mirelina, ta zato me i snašlo. Kiša granata i metaka što sam prećeravao. U svemu.

Skuhaj Svilenog pa ga degustiraj, za vježbu.

Njega tak i tak nemreš žderati, samo grickati.

A ni to nemreš puno da ti ne zapne u grlu ili ne da žgaravicu.

Kad mu ostanu samo kosti (za nekih 40-50 godina), onda ćemo ih samljeti da sačuvamo dudhje ludilo.

U međuvremenu će ti biti tak dost ljudetine da ćeš samo tu i tamo uzeti nešto malo, i to samo najfinije.

Nekak je pun koščica, to me isto ždere kad jedem. Pardon, oće me popapat :-))

A štaš finije nego vlastito biće... i to ti je onda papanje.

Samo će da zveckaju kosti, neće biti milosti.

Poslije Svilenog sve je fino, mirelina.

Papat ćemo te, Svileni, sve dok imamo što ubosti.

Dud bi morao biti fin. Ipak, mlad je. Može na roštilj, u pećnicu, na naglo. Samo nije za juhu. A ja volim juhu :-))

Je, zato ćemo ga prvo malo nasirovo, a kad odstoji, onda u juhu.

Uostalom, u papanju nema žurbe. Nije to žderanje.

Kužim, Vega. Ali nema bolje od finog zrelog mesa i kostiju za juhu. Odjednom sam mudrija. Idem se provjerit u ogledalu, jesam li to još uvijek ja.....Pozdrav!

mirelina, al' sam dobar za Šu varivo.

Dud, naravno da si dobar. Teta Mirela se malko šali :-))

Ja ću te nalupati za naravni, Svileni.

Uh, zapravo mi se danas ne jede niš toplokrvno... Idem obariti malo brokule i uvaljati u vrhnje i tijesto. Ali, Svileni, ti ćeš biti za desert :-))

Svileni bonbonček :-))