DESTRUKCIJA JEDNOG SVEMIRA

sunce u padu nijansama crvenila pali topotom ispremješanih nogu podiglu prašinu čestica sitnoga pijeska improviziranog igrališta. zavojitim putem bankina obraslih dračom, između polja kukuruza od suše uvelog ufrkanog lišća, prilazim ljudima. danas ćemo jesti zajedno. napunit ćemo trbuhe pečenim, pohanim, sa žara vrelim svinjama, junicama, pilićima, ribom i tikvicama, ljutim feferinima, pekarskim krumpirom i pohanim paprikama. zalit ćemo i prije i poslije rakijicama, vinom, pivom i koktelima. ispunit ćemo svaku prazninu. oko mene ljudi. nazivaju me prijateljem. i ja njih. pa ipak u meni je crni neutješni bezdan vječno gladan, nezadovoljan, koji siše posljednju lijepu misao. svaku zdravu emociju pretvara u sumnju, kazuje mi da mu nikad neću umaknuti, nikad živjeti u trenutku nesvjestan da postoji. taj crni ja. ta rupa bez dna. izolacija, zid od stakla. jednom sam je skoro zašio.

pročitala i unatrag, sviđa mi se :)

:) hvala na komentaru, drago mi je da ti se sviđa. nisam tak vješt čitač, pa mi reci molim te, kak je bolje,unaprijed ili unatrag? dal se unatrag čini vedrije?

ne :) svejedno je
ovo je slika, svejedno gledaš li je s desna ili lijeva :)

nu kralja zaigrana. živio kralj! :)

jest. sa svih strana, odlično :)