Ručkić krčkić

USPUT...

Koga ćemo danas voljeti

Ne treba previše zalogaj je dosta
topiv madlenovski da prusne da osvježi
u nepcu zapretene puslice poljubaca
bivših
ah dok klize duboko je sjećanje
potrebno za ponovno za

Koga ćemo danas voljeti
uz plitku šalicu pitkoga čaja mlačno ružičastog
i opservaciju sličnosti noseva u razlikovnosti
instinktivno
drugačijeg drugoga
ja se teško upušta mmmmmmmmmmm
ne ne hvala
množine mi teško padaju

Samo gutljaj

Koga ćemo danas voljeti
užličeni medom na tanjuru
uprozireni jedan po jedan po jedan
po jedan pored uz tik do
u prozoru dana uokvireni
od do

Zna li urar što je vrijeme?


Kao da smo sve već odvoljeli, i koga smo zavoljeli, tog volimo, i kao da je za sve druge, i sve drugo, vrijeme isteklo, a urari ništa ni ne moraju znati, osim promijeniti bateriju.

Ova je pjesma napisana u rujnu 2009. godine, nadahnuta jednom pjesmom jednog drugog pjesnika, i Iskricom. Drugi pjesnik je svoju napisao dok je bio mlad, a mislim da je i volio; a ja... hm. Nemlada. Nevoljena. Nevoleća. Osim po navici i sjećanju.

Mislim da sam tada još uvijek željela zavoljeti Iskričare. Onak, kroz prozor, na daljinu. Mislim da sam mislila da se shvaćamo. Onak, jedan po jedan po jedan po jedan pored uz tik do... Ali, jučer sam bila u jednom razgovoru, s osobom koju dugo poznajem i dugo volim, prijateljicom, u razgovoru gdje su pitanja zaista pitanja, a odgovori se zaista iščekuju sa zanimanjem, gdje nema zamki, provokacija, u razgovoru u kojem ne čekamo onaj trenutak kad možemo uskliknuti "Aha! Znala sam: ti nemaš pojma, ja znam bolje!"; kad ne procjenjujemo, nego cijenimo.

Zaista se ne mogu sjetiti kad sam zadnji put ovdje bila u takvom razgovoru... Znam da ih je bilo, sjećam se da ih je bilo, ali ne znam kad; ne sjećam se koliko je prošlo. I pomalo sumnjam, je li zaista bilo, ili je tako bilo samo s moje strane, a ja sam podrazumijevala da je tako i sa sugovornicima, možda se nikad, ama baš nikad ovdje nije tako nešto desilo...? Možda zaista ne treba izlaziti iz svojeg kruga, onoga koji čine ljudi s kojima smo stasali, s kojima dijelimo izričaj, shvaćanja i shvaćanje, neki bitni dio svjetonazora, bar nekoliko važnih iskustava?

U nevažnosti je sve cinizam.

A nevažno je mišljenje neke nepoznate osobe da ja ne živim kako bih trebala, da nemam pojma o ovome ili onome, jer ta me osoba ne poznaje, niti ja nju, niti me briga za njene nazore, niti nju za moje, ona samo želi nešto reći, nekome, bilo kome, želi vidjeti svoje misli, razgledati ih u kontrastu s nekim tko ih nema i ne želi dijeliti, nju ne zanima ništa, ja je ne zanimam, moj život je ne zanima, moje pogreške je ne zanimaju, moji uspjesi iritiraju. Ah, a takvih se "razgovora" sjećam! Bilo ih je napretek. Mogu ih dobiti svaki dan.

A željela sam zavoljeti te ljude: te drugačije. Željela sam vidjeti može li se drugačije voljeti. I svaki dan sam se pitala, usput se logirajući, "Koga ću danas voljeti?".

kada sve drugo propadne počni voljeti samoga sebe, barem za utjehu, ako ne zbog vrijednosti!

Stari moj, samu sebe volim po navici, ali ponekad samu sebe iznenadim nekom novotarijom ;-))