Ne zelim pricati o smislu

Na udaljenosti ne puno vecoj od trinaest odraza divokoze polozeno je ukrug sedam srebrnih klupa, pravokutnog profila. Na svakoj od njih nesimetricno stoje po tri velike kugle brusenog zelenog mramora. Nekoliko laktova prema koncentricnom sredistu, na podlozi boje zamrznutog mora posuta je kruznica crvenim pigmentom. U vrhovima pravilnog deveterokuta kome je ta kruznica opisana zabijeno je devet cempresovih stupova visine nesto manje od ramena i debljine poput zenske podlaktice. Na vrhu svakog od njih izdubeno je udubljenje napunjeno uljem, iz kojih vire zapaljeni tracci tkanine, kao uljanice. Treci, unutarnji krug cini na zemljanim humcima postavljeno u vrhove sesterokuta sest kamenih posudica s vodom. Iz svake od njih polazi paucinasta nit prema sredistu. Sve one su omotane oko elegantnog kristalnog stozca u centru, visokog nekoliko ljudskih visina. Stozac je cudno mutnoproziran i kao da u svom centru sadrzi neku zamrznutu svjetlost. Na nitima su objesene zastavice sa sest ideograma znacenja koje zasad neka ostane neizreceno.
Izmedju stozca i onih kamenih posudica je u vrhovima pravilnog peterokuta posadjeno pet malih maslina, koje vjerojatno trebaju jednom posluziti kao mjesta na kojima ce ptice sagraditi gnijezda, i tako cijeloj instalaciji donijeti zivot, dodati zvuk.
***
Putovali smo dugo. Posljednju oazu ostavili smo vec sedam dana iza nas i deve su vec osjecale iscrpljenost, vidjelo se to po nacinu kako su jutrima kretale, kad bi im tovarili satore i opremu na bisage. Tjesila je cinjenica da smo evo, bas veceras prije kojeg sata prosli taj neobicni kristalni stozac u kojem kao da je zamrznut neki plamen, neka bljestava svjetlost, a za kojeg vele da je nadomak nasem odredistu i spominju ga kao siguran znak da smo na dobrom putu. Poci cemo jos nekoliko sati, onda bi vec trebali biti blizu, pa cemo tamo i stati i podici bivke. Trebali bi ga ugledati jos nocas.
***
Nije nalikovalo na piramidu. Zvali su tu gradjevinu tako samo zato jer je bila smjestena u ovom polupustinjskom krajoliku, i jer joj je funkcija bila uglavnom nepoznata, dakle valjda i misticna. Izgledalo je vise nalik na neki bunker zidan od zemljanih cigala, koji se sastojao od vise simetricno postavljenih razvedenih pravokutnih cjelina. Taj niski dio bio je djelomicno zasut pijeskom. Iz sredista se propinjao bar kojih dvadesetak ljudskih visina visok spiralni stozasti toranj na kojem se i izvana moglo pratiti zavijanje stubista skrivenog iza zemljanih blokova od kojih je sazdan. Masivna vrata od drveta i metala bila su zatvorena, ali ne i zakljucana. Usli smo i nacinili nekoliko koraka, a vrata su se pod vlastitim ovjesom tiho zatvorila. Zacudo, uz ulaz na crnom ili bijelom podu od glatkih plocica koje su izgledale poput vecih keramickih, nije bilo pijeska. Uz svijetli zid preko puta ulaza gorjele su dvije uljanice na crnim metalnim nosacima i bacale dovoljno svjetla da se pod nogama, tamo gdje bi se ocekivali napusi pijeska izvana, vidjelo manju lokvicu i kapavi trag neceg sto sam opipno olfanoleptickim eksperimentom (popipaj, pomirisi, polizi) zakljucio da je krv... Trag je samo zapocinjao i nije ga se moglo daleko pratiti, ali nastavili smo u tom smjeru i ubrzo dosli do jednog kuta pocetne prostorije u kojem je pocinjalo stubiste koje je vodilo nadolje.
Spustili smo se do donjeg hodnika i 'ubrali' kao romanticniju rasvjetu dvije uljanice sto su kao baklje zabodene u metalne nosace na zidovima osvjetljavale donju prostoriju. I sve je to skupa previse smijesno podsjecalo na igranje Tomb Raidera. Kao da je postojao neki manji prolaz s nase desne strane ponesto iza ledja, no mi smo krenuli ravno, sirokim putem koji je izgledao kao prirodni nastavak stuba kojima smo se spustili. Hodali smo jos oko dvjestotinjak koraka, i premda smo stalno bili skupa, kroz sljedeca sam vrata prosao sam.
Unutra me docekala soba velicine desetak sa petnaestak koraka, neonska rasvjeta na stropu, hladan parketni pod s ponesto olinjalim prljavim tepihom. Nasuprot vrata bio je onaj dugacki neugledno ruzan socijalisticki radni stol za kojim su poput neke komisije sjedili troje, ili cetvero, pedesetih godina, u nemastovito formalnim odijelima. Svi su imali one kompenzirano, nauceno grube izraze lica kao kad su mi predavali vojnu knjizicu. Od tih oko cetvero, bar jedno je bila zena, i bar jedno muskarac. Nisu puno okolisali, pitali su nakon jedva koje rijeci uvoda koju sam zaboravio, nepripremljen na to sto me docekalo:
'Dakle, sto kazesh, mislish li jos uvijek da postoji to sto trazish? Ta, koju trazish?'
Stajao sam tamo jos uvijek s bakljom u lijevoj ruci, a desnim palcem osjecao sam ostatke ljepljive krvi na kaziprstu kojeg sam gore umocio u baricu. Drugih stolaca osim onih na kojima su oni sjedili ionako nije bilo. Rekoh:
'Po cemu znamo da netko postoji? Po tome sto s njim mozemo razmjenjivati rijeci, informacije. Ako je tomu tako, i sudeci po tome, znaci da ne postoji.'
'U redu.', rekao je muskarac mirno, 'Mozes ici.'
***
Vec sutradan smo spremili satore i krenuli natrag. Ne po svojim tragovima, jer ih je dakako vjetar vec odavno izbrisao. Povratak je bio tih i nitko od suputnika nije imao potrebu ista pitati. Ja sam bio onaj koji ih je doveo, znali su da mi puno znaci. Imali su toliko razumijevanja da presute, i osjete sto je moralo puknuti u meni da tako sto odlucim, otici od svog cilja kojem sam toliko tezio...
Sutili su oni, sutio sam i ja. Katkad bi vecerima, orijentirajuci se prema zvijezdama, osjetio taj neki neusmjereni bijes, tu nelagodu u zelucu... Onda bih palcem potrazio ostatke ljepljivosti na kaziprstu desne ruke i smijesio se, misleci kako cu se svakako vratiti, i ovaj put cu bolje paziti... A bilo je tamo jos toga za proucavati.
Sjetio bih se tad okusa te krvi u ustima i pomislio:
'Pa uostalom, samnom je uvijek, pa sto ako se i ne vratim...?'
***
Trecu noc povratka, a nisu jos bili nadomak naseljenim mjestima, usnuo je sljedeci san. Druzila se s onima iz komisije, smijesili su se skupa, ali ne odvec lako. Vidio je njenu sjenu koja ju je budno pazila, pratila svaki njen korak... U trenutku pak dok je sjena i previse budno motrila kakvu ce sliku pruziti onima iz komisije, o njoj na koju pazi, ta na koju je sjena pazila, podmetnula je nogu, da se tako izrazim, tim tako dosadno obucenim ljudima. Da, ovdje bi njihov vanjski izgled savrseno odrazavao njihovo unutarnje bespuce i ubrzo su njihove prazne oci gledale samo u tamu jedne od onih podzemnih odaja sto su poput grobnica bile izdubene ispod onih podzemnih hodnika... Brzo je nagurala kamenu plocu preko otvora i cijelu povrsinu prelila onom vodicom s Izvora vjere, koju je jos davno, davno kupila od jednog cudnog slucajnog trgovca i opsjenara. Da, samo je ona znala kako se dugo oslanjala na taj davni oslonac. I neobicno, iako je, pogotovo u zadnje vrijeme posudica bila opasno blizu svom iscrpljenju, nikad, bas nikad nije se ispraznila...
Sjena je, zajedno s ostalima iz komisije ostala unutra, i to sto bi bila pokrivena kamenom ne bi ju sprijecilo da vrlo brzo prati, i opet pazi na svoju vlasnicu, ne to, vec ta tekucina koja je zatvorila sve izlaze, morala se gurati kroz sitne pukotine i to je potrajalo. Potrajalo je upravo onoliko da je, u grcevitoj zurbi njena vlasnica uspjela doci gotovo do vrata ovog hrama, i tren prije nego li bi ih uspjela otvoriti, pobjeci na pustinjsko sunce na kojem je sjena samo otisak na pijesku, ona, sjena ju je dohvatila, bez milosti, grubo, u metalnom oklopu, oboruzana celicnim kandzama kojima ju je uhvatila za ramena. No, upravo u toj grubosti, sjena je nacinila pogresku, jer tih nekoliko neizbrisivih kapi krvi ostalo je svjedociti o tome sto se zaista ovdje zbilo...
***
Probudio se uznemiren. Nije vise mogao spavati. Nije ni htio. Tiho, da ne budi druge uzeo je samo jednog konja i krenuo natrag, sam. Jahao je do jutra i cijeli sljedeci dan bez prestanka. Navecer je vec ponovno bio nadomak 'piramide', odnosno hrama, kako god to zvali. I da je pazljivije promatrao dok je mimoilazio onaj neobican znak njoj u blizini, ucinilo bi mu se kako ondje, u onom sredisnjem kristalnom stozcu, svjetlost kao da vise ne miruje sasvim. Prepoznao bi neke drhtaje, ali ne bi to znao objasniti.
Dosao je do ulaza i otvorio vrata, zatvorila su se za njim. Svjetlost uljanica bila je gotovo identicna onoj kakvu je vidio i kada su prvi put usli, ali na podu nije bilo tragova krvi. ...Jos. Da, cinilo mu se da zna sto valja uciniti. Potraga po zamrsenom spletu hodnika uvijek je u sebi nosila mogucnost da se mimoidju, da se promashe. A oboje su znali kako im to nije bilo lako. Sad, nakon toliko godina trazenja, nakon svega sto su odlucili bez zadrske uloziti?! Ostat ce tu, uz vrata. I jedino sto je potrebno, pomoci joj, dati joj ruku kad se, nadomak izlaza bude borila sa svojom sjenom...
No ovdje, u ovom polumraku, i on je imao svoju sjenu.
 

klap-klap klap-klap.. hvale vrijedan uradak,nema zbora.. nek ti misao i dalje ovako ruku vodi.gušt je za čitat,zbilja.. ;)) može naslov?

cega naslov, zbirke? ;)))

ajme putnice dragi, morat cu sve ovo uvezati, da mogu citati kad god pozelim... lijepo te citati, znas... nemoj se sad umisliti ;P

hehe ptice umiru pjevajuci. a neke jako dugo umiru. ili se jako dugo bude ? :))

jebome da,zbirke.. ;) kod mene su to Ridikulove kronike,pa me zanimalo kak si ti to kod sebe krstil. ;))

uhm, razmislit chu, bude li doskora imalo sanse za zaokruglit cjelinu... :)

znam koelo. to njie za svakog, i neka odbije one koji su u prolazu, ionako ima smisla samo onima koji prate... :)

mag. hm, ridikulove kronike vuce na jazz, imal' to veze?

Koeljo.. daj prvo pročitaj barem,a onda seri.. nekome koga to zanima.
možda je trebao prepisat 20 stranica od ovog tvog,da bi nešto vrijedio,haa!?

ne pepel,vuče na smijeh.. ;))

mudrost,ljubav i razumijevanje ti i dalje ovako ruku vodili.. vidi se da u potpunosti štuješ i shvačaš sveca kojemu se moliš.nije ni čudo da moraš 20 puta čitat jedno te isto da bi nešto shvatio.. žali Bože svijetla koje si potrošio na ta slova,kad ti niš u glavu nisu stavila.

mag+coe, ova konverzacija vasa je tak dobra da covjek pomisli da ste jedan lik u dva nika. lol :))) hajt samo vi dajte, konstruktivno naprijed :))) /onda ce ljudi pomislit da je nest zanimljivo kad ima vise komentara pa ce citat hehe :)

btw, lijepo vas pozdravljam, pa se citamo, mislim, ako vam necu predugo pisat. ;)) adieu. sevidjamo.

imaš pravo.. zato odi sad učit da bi se mogli jednom drugom prilikom razgovarat normalno.

sorry pepel.. imaš pravo,nije ni vrijeme ni mjesto.oprosti ako sam ti usro blog(zbilja bi mi bilo žao,fakat je dobar) pozdrav ;))))

sam da se proguram kraj ove dvojice i da mom omiljenom piscu dam cmoku za vikend... ;*

Ima nas onih koji bez predumišljaja puštaju, da ih tvoja mašta vodi skrivenim mjestima...prekrasno,zbilja :)))