Ručkić krčkić

Izbor je bio, to ili Normabel; a ja nisam pobornica farmakoterapije. Uvalili su mi te tablete zbog tlaka, i što jest - jest, kad osjetim da se tijelo grči od stresa, uzmem. I opusti me. I spavam. Ali mogu ja i bez toga. Ako je trivijalnosti dosta.

Pogreb. Prvi nakon majčinog. Slična priča: stari roditelj, bolnice, Marof, domovi, koji, što dobiješ za više novca, što za manje (savjet svima koji se nađu u sličnoj dilemi: platite VIŠE - nećete dobiti puno više, ali ćete biti mirniji; i još jedan savjet: platite BLIŽE - ono što uštedite na domu, potrošit ćete za prijevoz i u izgubljenom vremenu), svakog dana sa zla na gore, stalno čekaš lošu vijest, a ona stigne slučajno, jer bolnice još uvijek (!!!) šalju brzojave, nemreš bilivit, ja sam saznala kad sam došla u bolnicu, hajde, ona je bar saznala telefonom, prije dolaska...

Kad smo se čule, zaigrale smo se razgovorom o podrobnostima ispraćaja i zapele na jednoj: jel se u maloj dvorani Krematorija lijes spušta ili ne? Nikako se nisam mogla sjetiti kako je bilo s mojom starom. Nikako. Ona mi je rekla da postoji nekakvo premještanje iz jedne prostorije u drugu, i da, u pravu je, sjećam se da je to bio horror, hodaš za lijesom, ona sablasna glazba, nekakav hodničić, nisam nikome dala da ide sa mnom, u stvari, bilo mi je krivo što sam onoj jednoj nametljivici dopustila da stoji uz mene dok mi izražavaju sućut, ali ona je jednostavno stala, i odmah sam pomislila, trebala sam pustiti V., on me pitao želim li, a ja sam rekla da ne, a ipak bi mi bilo draže da je bio on, ili nitko. Osjetila sam da ona želi razgovarati o tome, da joj to pomaže, a malo je pomoglo i meni, iako se nikako nisam uspjela sjetiti.

To je bila trivijalnost broj tri koja mi je danas pomogla da stignem u zen. Broj jedan je bila "Što odjenuti?", jer sam nekad radila s tom prijateljicom, znala sam da će biti ekipa iz bivše firme i koliko su kritične. Odjenula sam se kako priliči, bez greške, i stavila najskuplji parfem. Trivijalnost broj dva je bila prijevoz do Krematorija: bus ili taksi? Ma, ta me nije osobito približila zenu, zapravo sam odmah znala da ću uzeti taksi.

I onda sam čekala da vidim spušta li se lijes. U međuvremenu sam se pokušavala sjetiti kako se tko zove od tih mojih iz bivše firme. Pola-pola uspješno. Ali, kad je krenulo za istača, jebemti suze! Zašto mi je tako grozno zaplakati na pogrebu? Pa ondje se plače, to je pravo mjesto. Bojala sam se da ću natplakati ožalošćene, i to ne zbog njih, ne zbog njihovog pokojnika, nego zbog svoje tuge, zbog svoje... I zato nisam. Zen je stigao u obliku fotografa. Koga uslikava? Kako ću ja ispasti? Hoće li ona uzeti te slike? A onda je ona zaplakala. Jako. Baš jako. Okrenula sam glavu i počela razmišljati o tome hoće li netko imati mjesta u autu da me odveze do tramvaja, možda čak skroz do kuće...

Bivša šefica je rekla da će me povesti. Pričali smo o nekadašnjim izletima i fotkama s njih. Kak smo bile zgodne i mlade; i kak se treba često uslikavati, jer za deset godina ćemo si biti baš zgodne u ovim sadašnjim izdanjima. Čisti zen!

"Dođi na kavu", rekle su. "Hoću", obećala sam. Možda i hoću.

Normabel nisam uzela.

Zanimljivo: na ovakvoj temi, niti jednog jedinog kreveljaša ili kreveljašice! Da malo rasprše ozbiljnost, jel'te...

Još mi treba trivijalnosti da održim zen, zato mi na pamet padaju ti kreveljaši i kreveljašice. I njihove vokacije i humanitarne misije: ismij budalu do bola, a sljedećeg dana se zgroz kak to ONI DRUGI mogu raditi.

*zgrozI

Stvarno, kad bih trebala npr. dodjeljivati invalidninu za emocionalna oštećenja, kreveljaši bi kod mene dobili 100-postotnu. Ono, nejde niš osim kreveljenja. Permanentni facijalno-emocionalni grč.

Mogla bi ih nadmašiti jedino Korizma: njoj bih dala i dodatak za sljedeći život.

Btw., ako netko ima vezu s Renićem, to je onda Korizma: prijavila sam joj najmanje stotinjak blogova, i niš!

Ili je to veza s nekom VIŠOM instancom? Hmmmmmmmmmmmm.

Na ovom ispraćaju nije bilo popa. To mi je tek drugi takav, iako je i moj otac bio ateist, ali ja sam bila u UK kad je umro, a stara se htjela osigurati sa svih strana, tak da smo imali popa... Nije se mogao sjetiti kak se zove pokojnik i sve mu je to grozno išlo nakurac, jer je bilo grozno vruće. I ja sam staroj uzela popa, baš zato jer je bila ziherašica. A onda sam ustanovila da je pop izvrstan za zen trivijalnosti.

ajoj vega, nisi valjda i ti prolupala!?

Međutim, njen pop je bio dobar, rječit. Digao mi je tlak samo kad je rekao da mi nevjernici nemamo pravo ni na kakve beneficije. Što je, praf-zapraf, pravedno. Ali svjedno mi je digao tlak. I to se vidjelo. Kad me pogledao, naglo je promijenio temu. I nije se usudio ni zucnuti zbog činjenice da se ja ne križam i da ga gledam kao proljevasto govno.

Starino, po meni moš lupat kolko hoćeš, ja sve bolje odjekujem.

E, dakle, ova prijateljica nije imala popa. I o tome smo razgovarale, da joj pomognem do zena trivijalnosti. Rekla sam joj da je bez popa OK ako imaš love za pjevački zbor i dva-tri prijatelja koji će održati posmrtni govor... A ona nema, ni jedno ni drugo. Stari je umro s 90+, njegovi se fakat nisu moguli dovući na ispraćaj, a kamoli nešto pričati.

Posmrtna pripomoć i Gradska groblja pokazuju izrazitu diskriminaciju prema ateistima: uopće se nisu udostojali smisliti nekakav protokol za nas. Nego se mi sami moramo domišljati. Mislim da ću o tome napisati neki dopis Bandiću.

Uglavnom, moja je frendica smislila kako nadomjestiti popa: njena kći je pročitala jednu pjesmu. Eh, to mi je skoro uništilo zen - strahovala sam da će se mala rasplakati!

Ali nije. Hrabro je pročitala. Ne znam koju, ali bila je primjerena i kratka. Svaka joj čast!

Dobro je. Zen traje. Sad ga nastavljam kuhanjem.

da. doista smrt izgleda kao jedan sasvim trivijalni događaj kad čitamo ovo štivo osobe koja je opterećana tehnikom i socijalnom situacijom ukopa, prije svega ostalog..Koja je opterećena protokolom..Nije stvar koliko smo u stanju plakati, nego je stvar u tome koliko smo napokon spremni biti ono što jesmo, bez igranja uloge glumca u farsi koju ne moramo igrati...Mislim vega da ti ipak nemaš pojma što je Zen..Trivijalnost ne mora imati negativnu konotaciju.

I da, volio bih kad bi bila u stanju učiniti dobro djelo, da recimo napišeš oproštajni govor za preminulog roditelja svoje frendice, onak kak ti već znaš, pa da popuniš protokolarnu prazninu rezerviranu samo za ateiste...Šutnja je uvijek mučna, nekad je i riječ popa bolja nego niš.

Hehe, gnjidici 98%-na invalidnost, uglavnom zahvaljujući lešinarenju na svakoj temi u kojoj bi mogao istaknuti svoju... Što ono? Ne znam. Svoju nešto. Nešto nebitno svoju.

Sad sam ozbiljna: napisala sam oproštajni govor SVOJOJ PRIJATELJICI. I to je nešto najteže što sam ikad u životu učinila. Dakle, ako već sereš, čini to oprezno i dobro zakopaj!

Sad sam došla...
...sprovodi...sve je više krematorijskih ispraćaja...
a sjećam se, kada su isključivo bile kolone, do groba...i kad je bilo popa i muzike, bilo je i nekog posla, al kad nije - tišina - samo koraci odjekuju...zaklela sam se, da ću sama izaranžirati svoj ispraćaj...ali šta, da sutra odem...nisam još ništ pripremila

...a ne znam, jel' bih željela doživjeti 90-te....ovisi o zdravlju...i šta ja znam kak se osjećaš s 90...neki ne znaju ni kak se osjećaš sa 64, a ja vam kažem, jer sam tu...nema razlike - još uvijek

...a onda i umiranje...kad čujemo, netko umro, preko 90, pogotovo...ah, bio je star, bilo mu je vrijeme...ali ja mislim da se nitko ne pripremi baš na umiranje, jer ti je prvi put...jedino ak si terminalno bolestan i priželjkuješ kraj muka...

...ono što kažu, lijepa smrt, kad zaspeš i probudiš se - mrtav...ili se samo srušiš...dobro za okolinu baš i nije, ovo s rušenjem, jer tko zna kakve šokove može izazvati...ali za osobu koja umire...piece of cake

...bojim se jedino, da ću neko vrijeme umirati i znati da je kraj...e to mi je gadno...a to se događa i u paničnim napadajima, kad si 100% uvjeren da tog časa umireš, jer stvarno nemaš razloga da misliš da ne, jer 10 puta može biti napad panike, ali 11. put je prava stvar...ali to ne znaš kad se događa

...i ne bi htjela da me nešto jako boli ili da se gušim...a joj

Heh, juicy... sad me to vodi do jedne druge zen-trivijalnosti - nepreciznosti hrvatskog jezika. Kažemo "rodio/la SE" - a nitko ne rađa samog sebe, zar ne? To je fakat nešto što uvijek obavljamo u društvu. S druge strane, kaže se "umro/umrla JE" - a to je pak nešto što uvijek činimo sasvim sami.

I sami sebi, vjerujem: mislim da umremo kad nam bude dosta. U starosti. Ne u nesrećama. Kad nam postane preteško i/ili kad osjetimo da je dovoljno. Svega.

Juicy, ne možemo procjenjivati tuđu sreću, pa tako ni nesreću. Nitko ne zna kako se točno osjeća umirući. Meni su svi umrli naglo, u trenu, zato znam da je to za MENE bilo dobro - šokantno, ali dobro. Jedino je majka umirala u beskraj. I nije bila svjesna da umire. Za mene je to bila grozota. Ipak, dan uoči smrti, kad više nije mogla govoriti (zbog respiratora), mislim da je spoznala da umire. Nešto mi je htjela reći. Možda to. Išla sam je pogledati u mrtvačnici, htjela sam vidjeti ima li ono uspaničeno lice... Ne, nije. Bilo je sasvim smireno.

Ja nisam svoju mamu nikad vidjela mrtvu...nije bio običaj, ali bila je 1971., a žao mi je, jer bi se možda na neki način bila oprostila od nje

...što se tiče toga, da se pomiriš sa smrću, da se predaš, to često znaju činiti depresivci...kad se ne mogu više nositi sa životom i problemima u njemu

...kad je mama umrla, ostavila nas je same, sestru i mene, sestra je imala samo 15 godina...imala je samo 55 godina...prešišala sam ju za 9
...htjela sam u stvari reći, da sam bila jako ljuta na nju...kako nas je mogla ostaviti...totalno iracionalno...ali pomagalo je...čini mi se

...i to što kažeš vega, niti se ja ne sjećam nekih stvari sa pogreba, znam da su pucali i zrak...i šta još...bog me ubio ako znam...gomila ljudi...eto

* u zrak

...a nije da se ne sjećam zbog svojih godina...skoro uvijek mi je to tako bilo...bilo je u stvari od tuge

vega reče@"Hehe, gnjidici 98%-na invalidnost, uglavnom zahvaljujući lešinarenju na svakoj temi u kojoj bi mogao istaknuti svoju... Što ono? Ne znam. Svoju nešto. Nešto nebitno svoju."
voljena, možda samo želim "istaknuti" "nebitno svoju" samilost prema prizemnosti idealizirane lady, za koju (prizemnost) mislim da je ipak rezultat loše probave, ili tako nečega...Eternis je larpurlartist...I nema svojih tema, to si možda uspjela zapaziti u ovih pet godina..Iiiii: Zašto se nekome smijati zbog "invalidnosti"..To je ipak stvar dobrog ukusa..Pusa.
ps: ti me možda poznaješ? vidjela si me kako hrčem i kako te ljubim?..Nisi, niti nećeš, stoga ne uzbuđuj se što ja tu i tamo napišem nešto što nema veze ni sa čim...:) Ako ti to smeta, neću više pisati nikakav komentar na tvojem blogu..Reci riječ.

ili nemoj reći riječ, meni svejedno...za kraj: "Trivijalnost" je u glavi, ali kod nekoga je ona oplemenjena...

Kako god umreš poslije 55 ete, umireš prirodnom smrću...