pisati pisma, pričati priče

Kad se usudim pogledati unutra, uhvati me panika: izgubila sam te! Pa prestrašeno zakoračim unatrag, leđima udarivši u tebe: još me čuvaš, još si tu!
Uh, te spirale! Nikad ne znaš gdje im je ulaz, a gdje je moguće umaći njihovoj vrtnji.
I želja koju si mi usadio u bedra proždire me kao što svaka obična spirala proždire prostor kojeg nastanjuje. Pa kad mi je teško s tom potkožnom olujom preživjeti još jednu noć, još neki dan, prisjetim se tebe koji grmiš zarobljen unutra. Kome od nas je teže, je li uopće važno, kad nijednom nije onako kako je jednom bilo?
Nikad se ne vraćam. Ali od tebe, izgleda, još ni otišla nisam. Čudno je to: ni bolji ni gori od drugih, sasvim običan muškarac, povećeg tijela i omanje hrabrosti. Ono u čemu te pobjeđujem, a tako bih rado ponekad izgubila - pristajanje je na život.
Jer, još puno prije tvog ulaska u moju spiralu, pristala sam disati. Grabiti dah, kao pustinjski vjetar kovitlati usitnjeno bogatstvo. I sad kad sam i tebe zakovitlala, nema mi druge nego plesati s tobom. Onaj spiralni ples zbog kojeg ovaj planet nastavlja disati unatoč svemu što mu radimo:)

Kad vi žene u muškarcu tražite oveće ovo il ono, a tribale bi samo tražit oveće srce. Jebiga...