Ručkić krčkić

U životu sam propustila mnoge kuće: onu koju je pradjed zapio, zakockao i zakurvao, skupa s imanjem i tvornicom, zatim onu koju djed nije stekao, a kasnije, kad je mogao, nije kupio zato jer je u njoj bila stara židovka koja nije htjela iseliti iz prizemlja, a poslije smo doznali da je bila puna zlata, umjetnina i love i da je sve ostavila drugome kupcu, kojega smo, ah, sol u ranu, i mi poznavali, zatim onu koju je otac obnovio za baku, kao i onu koju joj je sagradio novu, ali se odrekao nasljedstva u korist njene pastorčadi koju je i tako više voljela nego njega; propustila sam čak i kuću u kojoj sam živjela kad sam se udala, jer iako je bila naša, na papiru nije zbog nekih traljavosti muževljevih predaka, ali za nju mi nije žao, bila je nezdrava.

I tako vam ja nisam kućevna. Kako izgleda skućiti se znam iz primjera svojih prijatelja, kojima je to bio dugogodišnji projekt i okosnica zajedničkog života. I onda su kuću izgradili i skućili se u njoj, ali nisu više znali što bi dalje jedno s drugim ili sami sa sobom. Pa su se razveli. Zaključivši da im je u zajedničkoj kući odveć skučeno.

Jako dugo zapravo nisam znala niti što je dom. Smatrala sam da je to mjesto gdje ti se najugodnije posrati i naspavati. Priče o tome da te ondje trebaju obujmiti toplina, ljubav i osjećaj sigurnosti smatrala sam pustima, jer sam se bojala da bi ta navala osjećaja skučila moje ja i istisnula me iz takve kuće, stana ili bilo čega što se domom naziva; jer ja trebam puno prostora. Samo svojega. A trebam ga zato jer kućama i stanovima u kojima sam živjela nisu vladali toplina i ljubav, nego strasti i opasnosti; pa se onda moraš odmaknuti, ako želiš predahnuti.

I zato se ja nikako ne želim skučiti.

Međutim, i sama sam si kriva: loše sam birala ukućane. Onda kad sam mogla birati. Naučena na silinu strastvenosti, ne cijenim blagost ustrajnosti. Em mi je nejasna, a zato i sumnjiva, em dosadna. Ne, ja sam birala muškarce koji su mi bili uzbudljivi jer su ih okruživale uzbudljive okonosti. A kad bi se okolnosti promijenile, ti bi muškarci ispali dosadnjikavi. Ili je meni bilo dosadno, jer sad su bili samo oni. I ja. Projekti završeni. Odnosi skučeni.

Ali, sad učim: napokon sama u svojoj kući, shvaćam da prostora može biti i previše; da i višak skučava. A imam i dvije papige. I od njih učim zapravo sve što sam odavno trebala znati, a nisam: bitno je biti s nekim čije ti društvo paše, cijeli dan, svaki dan.

Moje papige su bile par kad sam ih doselila k sebi: sjedile su u hranilici u pet shopu i cmakale se do iznemoglosti. A nisu čak ni iste vrste, iako su istog roda (obje Fischerove "ljubavne papigice", ali jedna je breskvaste boje, a druga tzv. "maskirana personata", tj. crnoglava). One dugo žive, a monogamne su, biraju partnera za cijeli život. Tako sam bar mislila, ali kasnije sam čula glasine da je tako samo kad nemaju izbora - u jatu su sklonije serijskoj monogamiji, kao i ljudi. Svejedno, bile su par, a to su i sada. I nikad im nije dosadno: cijeli dan pospremaju krletku, pile sve drveno i odnose u "nadogradnju" koju sam im postavila nakon što su banjicu pretvorile u improvizirano gnijezdo. Ševe se redovito i ponekad sjede na jajima, točnije, ako ja ne skužim da jaja ima; kad ih bacim, kao da ih nikad nije ni bilo. Svađaju se, naravno. Crnoglava popizdi kad breskvoglava ne primi štapić kak treba i kad im tresne nadomak ulaza u "Ric" (ljubavnu nadogradnju). Još uvijek ne znam koja je točno žensko, a koja muško, jer se u pozama izmjenjuju gore-dolje, a i na jajcima sjede naizmjenično, iako crnoglava češće i duže. Mene, kao i sve izvan svoje kuće, ne fermaju pol posto, osim kad uzmanjka hrane ili svježe vode.

Njihov život je prožet zajedništvom. I to mu je sav smisao. Ni manje, ni više. Iako vole uteći iz krletke i pravi su majstori u tome. čak i tada, zajedništvo im je sve: skupa lete, skupa istražuju, i onda skupa sjednu na karnišu i skupa seru po zastoru. I ni makac. Satima. Nadam se da će zajedno i uginuti. Jer ne smijem ni pomisliti što bi ona koja nadživi onu drugu.

Takva ljubav je ovisnost. A ovisnost skučava. I skućava.

Nisam je naučila. Možda nisam zato jer sam genetski programirana za nešto drugo - nije bez razloga da su cijeloj mojoj familiji kuće stalno izmicale! Možda smo mi nekakvi europski nomadi, koje je Povijest stalno iskorijenjivala... I evo, ja sam sad posljednji izdanak. Imam zahod, pače DVA! Imam krevet, pače DUPLI! Možda je cijela moja loza baš zbog toga toliko putovala?

papigama je lako.
Mogu a) ostati u kavezu i b) kenjati s karniše.

Uvijek je lakše biti skučen, zar ne? :-))

naravno.
Možda i ljepše.

ah..zovu me klinci.
gibam.cmok!

Ha, nemremo procjenjivati ljepotu koja nam je potpuno strana. Tek kad je naučimo mogli bismo reći koja je ljepša.

Gibaj, cmok! :-))

možda nekima i ne ide u glavu zašto toliko ''cmizdrim'' za domom u kojem sam rođena...
nema to veze s tim (rođenjem)....jednostavno ...tamo se se osjećam zaštićenom....
neopterećenom....voljenom.....jednom riječju .....živom..

u zagrebu imam svoj stan, posao,djecu,prijatelje....
volim zagreb.....tu živim....tu ću valjda i umrijeti..
ali kuća (stan).....ne čini dom....
barem ne meni

Donekle te kužim, sleeping - čak sam i ja počela puštati korijenčiće. Evo, sad kad prodajem stan i razmišljam kamo ću kad ga prodam, uviđam da se ne želim mrdnuti iz svojeg kvarta. Iako je ovdje skuplje i neudobnije. Jer, nema to veze s razumom, nego s osjećajima :-))

oprosti....
ovo ja više na svoj zapis dolje...
iako me potakla tvoja rečenica...''Jako dugo zapravo nisam znala niti što je dom.''

Nemam kaj opraštati... Ali mogu pokušati naučiti :-))

sad ću malo ''pametovati'' ,pa ću reći....
pokušaj prepoznati osjećaje.....ne može se to naučiti....

Gle, ponekad takvih osjećaja nema. Jednostavno nema. Moj "dom" nikad nije bio područje moje sigurnosti, nego je to bila moja glava. Ima to svojih prednosti, naravno... Ali i nedostataka, isto tako "naravno".

ima smisla...to s glavom....
...ali moja glava se vezala za područje,ljude

http://youtu.be/v0bjV7gglMQ

Vjerojatno nisi iz ratobornog plemena, sleeping - osvajačima je dom točka za orijentaciju, ali mogu se udomiti gdje god nešto osvoje.

Hvala, maksimirko :-))

hm....vjerovatno je tako...
moje pleme nije osvajačko....više nomadsko
od damacije...preko like do slavonije....
jedan izdanak sada u zagrebu ....
ko zna gdje nam je kraj :-))

dalmacije...no

nemojmolim te samo u Split- da se ne sramotim odakle sam
aj tilipo radije promini kontinent
evo npr moja prija kad se vrne ovdi osjeća se staro a ima tek 37 godina
smatraju je babuskarom
a tamo je najpoželjnija