Srce, oči, tama & mjesec

Pitas se, gdje si bila kad Sreca dijelila se je? Za Srecu je potrebno tako malo, zar ne? Usnuti zagrljen, ne biti zaboravljen… voljeti i biti voljen. Na tvoje pitanje odgovor trazim. Ali bojim se rijeci. Jer udarci Vremena lako ih slome. Da, neke rijeci ostanu. Ali nisam ni filozof ni pjesnik, da Vjecne Rijeci stvaram. Covjek sam, Dusa luda, kule od pijeska gradim i razaram. Odgovor na pitanje necu ti dati; ponekad rijeci su suvisne Jer… cijela Dusa u Svemir zagrljaja stane. Ha, Dusa, ponekad se pitam imam li ju. Ili samo tudje misli kao lopov kradem, prekivam ih na nakovnju Mladosti cekicem Ludosti, i zaljubljeno se divim novoj tvorevini, a samo blijedoj kopiji??? Sreca se dijeli… i dandanas. Stoga ne pitaj gdje si bila.Osvrni se. Svi stojimo u gomili s porcijama u rukama. Kanibali zeljni Fortuninog mesa…