Ručkić krčkić

Još uvijek me pomalo tišti primjedba moje frendice, koju poznajem još od vrtića, da sam ja oduvijek imala ideala, da sam oduvijek imala sklonosti idealizirati ljude. A ona ne. Pa kad sve skup zbrojimo i oduzmemo, ona je s ljudima bolje prošla nego ja, bar po kriteriju broja koji je stalno prisutan u njezinom životu: muž, dvoje djece, od samog početka radi u istoj firmi. A ja mijenjam. I ljude, i zaposlenja.

Tak je to kad si sklon(a) idealiziranju: razočaraju te. Ali ti vjeruješ da netko drugi neće. Pa ideš dalje. Pa onda opet, i opet si misliš, ma, nije to neki reprezentativni uzorak, ima još... I onda opet, i opet, i opet. Na kraju ljude (i zaposlenja) počneš birati po kriteriju KOLIKO IH JE LAKO OSTAVITI. Aha. Baš tako. Iako se ideali vremenom promijene, ovaj kriterij ostaje.

Začudo, već dugo nisam promijenila posao. I ne bih ga željela ostaviti. Prije sedam godina jesam, ali sam mu se vratila, istom poslu, istom poslodavcu. I onda sam si obećala da raskid neće biti s moje strane, obećala sam si vjernost, upornost, dosljednost. Pa baš da vidim!

Jooooooj, bogme to nije lako... Iako nije osobno, bar ne toliko koliko su ljubav i prijateljstvo. Znam ja da neki pomak ovamo ili onamo, koji se odražava na mojoj plaći, rasporedu, težini posla ili statusu nije smišljen baš zato da me zariba ili nagradi, nego s nekim sasvim desetim ciljem, koji mi se može više ili manje sviđati, svejedno, ja svaki put vidim drugačiji put, meni privlačniji i meni poželjniji, i svaki put mi dođe da jednostavno odem baš tim putem, ili nekim sasvim nepoznatim, pa da vidim; iako sam već vidjela. Premda svaki put stignem do iste točke: zasićenja.

A tako je, bogme, i u ovim osobnijim odnosima. Ne, nije mi bitna (samo) lova, čak ni u poslu, nije bitan (samo) status, čak ni u poslu, niti (samo) privlačnost, ugodnost, raskomoćenost, čak ni u poslu... Što onda jest?

Vjerujem da je to baš taj neki opći cilj: ta neka ZAJEDNIČKA dobrobit. TA mora biti usklađena s mojim korijenskim vrijednostima. Podudarnost ideala. A prije svega, samo njihovo POSTOJANJE.

Ako toga nema, pa, hm... Rekla bih da je kriterij lakoće ostavljanja zapravo jako dobar. Što će ti neki priljepak koji te uhodi, zvoni ti na vrata, šalje bezbrojne poruke ili te opanjkava i diskreditira gdje god stigne godinama nakon što si mu rekla "ne"? Čak i u poslu.

Zato bih rekla da su idealni oni koji znaju biti ostavljeni.

Rekoh svoje. Haug!

jebate teorija
ako si ostavljena ..znači da si idealna ...
viš viš...dobrog li mozgovanja

osim toga , ne kužim kako se ljudi mogu idealizirati
pa svaka je osoba svojstvena sebi na svoj način ...
tko za koga može reći da je idealan ?

postaviti visoke kriterije ? zamisli da ...ma niš
meni je ova tvoja teorija površna
treba imati snage i volje razumjeti ljude
a ne postavljati neke kriterije i odbacivati sve oko sebe
i reći : nitko se ne uklapa u moje standarde....
draga moja veličinu čini ona osoba koja se može spustiti do dna i isto tako izdići do oblaka
ali kaj ja tebi to pričam , kad ti to i tak ne kužiš
ali eto samo mi se prohtjelo napisati koju rečenicu

OK, vuče lisičji, ukratko ću definirati svoje idealiziranje:

1. vjerujem da ljudskost čini sposobnost prerastanja vlastitog ega, tj. alturističkog djelovanja, ilitiga podređivanja vlasititih kratkoročnih i egoističnih žudnji dugoročnoj dobrobiti šire zajednice;
2. vjerujem da ljudskost čini sposobnost apstraktnog mišljenja i uočavanja iskustvenih obrazaca, te njihovog uopćavanja u apstraktne općenitosti;
3. vjerujem da je SVATKO rođen s potencijalom za ove dvije sposobnosti, bar u nekoj mjeri;
4. vjerujem da osobe koje ih smatraju nevažnima i zato ih ne razvijaju nemaju što raditi u mojem životu.

Usput, vjerujem da ni ti nemaš što raditi u mojem životu, pa ni na mojem blogu jer ne prihvaćaš "ne". Koje ti je na blogu jasno rečeno bezbroj puta.

ne znam odakle si stekla dojam da bih ja volio biti u tvom životu? ti nemaš svoj život
ti se baviš tuđim životima
i da imaš pravo , zalutao sam na tvoj blog

U zivotu je najlakse od sveg ostaviti se ideala, neki ih zadrze zauvjek bez obzira na posljedice ne,il manje "uspjesnosti" al opet sto je covik bez ideala i sto je covik ako bar malo ni "budala"
nepostujem ljude koji nemaju kriterije i bar malo nisu "budale". Autorici osmjeh i postovanje za jedno i drugo.