Round Robin

... ali je svaki drugi onda odmah počeo sa..“put do zvijezda posut je trnjem“ ili onu „ ... ispod
zvijezda malen“ ... zavisi koliko je bio učen, načitan ili samo „pod gasom“. I dosadilo joj je.
Jer je bilo predvidljivo. Jer je znala, a i oni su znali, da ona zna, svaku od tih citiranih.
Djelovala je tako. Kao da zna. Prepoznavali su to u njoj. Znala se doimati i naivna i nevina.
Kako je kojeg procijenila, tako je prilagodila sebe. Smijala se na pravim mjestima, na još
pogodnijim ušutjela i samilosno slušala, a oni su pričali svoju priču. Rijetko ko bi se, ako
ikoji, na kraju večeri ili tmurnog jutra, sjetio da je malo toga čuo od nje, a o njoj. Pustila ih je,
neka pričaju, ionako su samo pričali. Ponekad, rijetki su bili uistinu zavodnici. Uglavnom su
bili izgubljeni nesretnici. Međutim, nemali niz njih bili su sanjari. Sanjali o danu kad će moći
ovo ili ono. Ništa nisu poduzimali, a bilo je i razočaranja i nesreće, one osobne, bolne, gadne
i gladne. Koja te odvlači u sjenovita mjesta, gdje je duša sama, ogoljena, otvorena i napokon
bez srama. I pričali bi. Istinu i tajne. A ona je slušala, tješila, savjetovala. Ponekad je prešla
na osobnu razinu i doživljavala ih kao mogući potencijal. Vjerovala, ulijevala nadu, poticala.
Pa iznervirana njihovom inertnošću, docirala. A onda je odustala. I sad je bio kraj njenog
dežurstva. Odlogirala se. I ugasila je telefon. Još je jedno tmasto, smogom ispunjeno jutro
pred njom. Jesen je ovdje takva. Popit će kavu, zapaliti cigaretu u centru i krenuti na plac.
Nada joj je pravo ime. Koje nosi preko dana, koje stoji u dokumentima, na koje se odaziva,
ovima sa licem, iz ovog svakodnevnog, a njenog svijeta.



ladonna2



(upute u blogu prije)

Ma, zvala se je Šala.

kakav tekst...a samo jedan komentar?!

priča o zvjezdani

završava sa: Kako sam moćan ja, koji dajem sretne završetke (Slamnig)

tnx:)

tux tnx

bravo dobra vještice ;)

...napisao sam pola - neće vam se sviđati...:))))))))

svaka čast, osmijeh šaljem...

najs :)