Ručkić krčkić

Netko je opet zaboravio zalupiti vrata zgrade i tak mi na vrata stana stigao i pozvonio neki mladić; iz držanja sam mu vidjela da kani žicat. Što? Kaže, skuplja priloge za svoje obrazovanje.

A meni došlo da mu ispričam vic o onom momku iz Bedekovčine koji je silno želio postati poštar. Samo je o tome sanjao, sve mu se sviđalo u tom zvanju, i uniforma, i torba, i dugo hodanje, i važnost pošiljki koje bi raznosio... I tak, jednog dana, vele njemu Bedekovčani "Mali, trk u poštu, umro je stari poštar, sad ti je prilika!" I ode on na razgovor, sve super, motivacija na visini, momak snažan i izdržljiv, kadli daju oni njemu ugovor o radu - a ono, naš nesuđeni poštar nepismen! I tak, propali svi njegovi snovi, snuždi se momak, spakira pinklec i ode u Ameriku. Ondje se zaposli na gradilištu i jednog dana donese si za gablec štrukle. Svi ga pitaju što je to, on ih ponudi, jooooj, svima fino. I tak momak otvori štand sa štruklama; pa još jedan; pa još pet, deset, cijeli lanac štandova, na koncu otvori franšizu, zgrne silne novce, milijarde, i onda si misli, kaj sad, dost je bilo, već je i ostaril, ide on natrag doma u Bedekovčinu. Pa franšizu proda nekoj japanskoj korporaciji. Pri potpisivanju ugovora o prodaji, lijepo proćaska s Japancima, klanjaju se oni njemu, on njima, glavni Japanc uzme ugovor i potpiše, naš momak uzme ugovor i stavi križ. "Vi ste nepismeni?", iznenađeno ga upita Japanac. "Aha", odgovori ovaj. "I tako nepismeni ste sve ovo postigli???" čudi se Japanac. "Tko zna što biste bili da znate čitati i pisati!" "Poštar u Bedekovčini", snuždeno odgovori naš junak.

Međutim, nisam mu niš ispričala. Rekla sam mu da ja nemrem stipendirati svakoga tko mi se pojavi na vratima, pitajući se da li ta njegova spika kod nekoga i upali. Vjerojatno da, žicari su oportunisti, neće oni smišljati novotarije sve dok im ide na ofucane priče. Uostalom, izgledi da na tu foru zaradi više nego da se školuje, poput nesuđenog poštara iz Bedekovčine, prilično su veliki.

Nego, nije to prava tema ovog zapisa: nego što to treba doživjeti, proživjeti, postići i dostići da bismo smatrali svoj život ispunjenim? MI, a ne drugi. Jerbo, priča o poštaru je zapraf jako tužna: čovjek nikad nije ostvario svoj san. Ostvario je nešto što je većini drugih ljudi san. Istinablog, u ovoj priči bi momku školovanje uistinu pomoglo da ostvari svoj san, ali hebga, ovak mu se više dive!

Pita se malo niže janica "Što ako se ne dogodi?" Ne znam na što točno misli, a za moj zapis je i nebitno, iako ga je (uz žicara s početka) donekle potaknulo. Sve se nekak mislim da bi trebalo pokrenuti neki tečaj, nešto kao "Dream Management" ilitiga "Upravljanje snovima", tak da naučimo željeti ono što se doista dogodi, umjesto onoga što smo ili bismo željeli da se dogodi; za svaki slučaj, ako se ne dogodi...

Šteta milijardi, zar ne? ;-))

čudni su puti gospodnji

ne znam koliko uopće ima ljudi koji su postali točno ono što su željeli

mislim da je postotak takvih ekstremno nizak

Nedavno sam čula podatak da samo 2%-3% ljudi radi posao koji zaista želi raditi.

Što pak ne znači da svi ostali nisu postali ono što su željeli - meni je strašno mrska pomisao da mi SAMO posao određuje "ono što jesam".

na primjer glupan ja nikada nisam stvarno
želio nešto određeno

uvijek sam se prepuštao stihiji i improvizaciji

čitao sam podatak da čak i ljudi nakon završetka studija
samo u malo više od dvadeset posto rade u struci

ma i ja mislim da je posao samo dio mozaika,
ali ja zaista nikad nisam imao precizno zacrtanih ciljeva.
više sam teturao kroz život

Ja sam nekoliko puta u životu uspjela stvarno željeti ono što sam radila; međutim, moj problem je u tome što se često predomišljam. I imam egzotične želje, kao trudnica. Jesemti, vječno sam betežna, a nikak rodit! ;-))

Pa gle, prepuštanje je fakat tajna preživljavanja, čak i kad se utapaš.

mislim da ljudi koji imaju precizno zacrtane ciljeve postižu više

A s druge strane, kad ne bi bilo otpora, uvijek bi sve bilo isto, ili sravnjeno sa zemljom, ili poplavljeno... Kajaznam. S vremenom se umoriš i poželiš biti asimiliran(a).

Sigurno postižu više. Pitanje je samo - za koga? Ako uspiju postići više za sebe, a ujedno i za druge, eeeeeee, mašala!

vjerojatno su bitne i okolnosti,
meni je čak i da sam znao i htio,
bilo prilično teško planirati na dulji rok.
sada kad bi to i imalo smisla nemam dulji rok.

Moš probat srednjeročno :-))

nekak mi se čini da npr. skandinavci puno lakše mogu planirano proći kroz život

Ma gle, dugoročno planiranje u svijetu koji se ovako brzo mijenja (za razliku od ljudskih mentalnih sklopova) zaista nema osobitog smisla. Zaista.

kod nas su, barem većini mojih vršnjaka, verena oduvijek izrazito turbulentna.
nenadano dijete npr. odmah stubokom mijenja prioritete.
državne krize kojih je fala bogu bilo isto sputavaju,
onda dođe rat, pa ti vozi po voznom redu

e neš

A viš, nismo svi isti - neki ljudi prebrode sve moguće krize i nedaće upravo zato jer imaju tu neku fiks-ideju, neki dugoročni plan; druge ljude takav plan uništi jer ne mogu cijeniti ništa drugo u životu, jer ih ništa drugo ne može usrećiti.

s druge pak strane takve te okolnosti sile na donošenje odluka,
a to je vrlo važno

Kad razmišljam o sebi, moja je nevolja to što dobre stvari u svojem životu uzimam zdravo za gotovo - uopće ne razmišljam o tome da bi im se trebalo veseliti, da ih nisam oduvijek imala i da ih možda neću moći zauvijek zadržati. I zato uvijek želim nešto što (još) nemam.

Donošenje odluka...? Hm. Da, odluke nam daju dojam da imamo kontrole; s druge strane, bezbrižni ljudi im zapraf uopće nisu skloni.

Joooooj, znaš kaj? Upravo sam donijela jednu odluku: idem leći. Niš mi nije bolje, ni nakon čajeva, meda, C vitamina od 1 grama, riblje juhice... Sve me boli, još uvijek. A još i cucka moram prošetati, tak da ne brinem kak je njemu. Idem. Sorry!

donijeti odluku, po mogućnosti ispravnu
odlika je odgovornih ljudi

pri tome ne mislim na odluku da danas ideš u kino.
ali raditi za dvije, tri tisuće kuna i kukati je katastrofa.
donijeti odluku i postupiti po njoj je velika stvar,
i gotovo uvijek vodi boljitku

baš dobar post...