Mic, mic...

Sjedim u avionu 9,5 sati, vraćam se kući ili idem od kuće...nije važno...prvo podijele grickalice, onda piće po želji....zatim pokupe čaše i počnu dijeliti ručak, piletina ili govedina...nema veze za šta se odlučim, uvijek mi se čini ono drugo bolje...a valjda ništa ne valja...to je za nas smrtnike u Economy class...
...a oni tamo...pri ulazu i izlazu iz aviona, vidiš te sjedalice, oko njih prostor, možeš se izvaliti, dijele šampanj, prave Mozart kugle i šta ja znak koje još kerefeke...Business class, pa First class... tko zna, možda im ponude i ptičjeg mlijeka...a mi se guramo kao u autobusu...kad ovaj ispred mene spusti sjedalo, moram i ja svoje, da se ne bi udavila...fino mi je kada sjedim do prolaza prolaza, jer me u unutrašnjim sjedalima hvata klaustrofobija...

...ali to u stvari nije ono, o čemu sam željela pisati...
...sjedila sam tako (prije tri dana) do prolaza, a do mene on, jedan mlađi čovjek...ljudi moji, cijelo sam se vrijeme odmicala s nosom prema prolazu, jer nisam mogla podnijeti njegov miris, bolje rečeno smrad...
nije to bio znoj, nego baš miris njega, miris tijela, usta, štajaznam čega...da Brad Pitt tako smrdi, rekla bih mu, žao mi je Brad...

...i nije to prvi put...i na putu u Europu, četiri mjesec prije, naizgled normalan , dapače, dobro izgledajući muškarac je sjedio do mene...i to je bio neki smrad, pa si mislim, jel' se ti ljudi peru ili nema veze, uvijek tako smrde...i skužila sam, kad nađem frajera koji naizgled zadovoljava moje kriterije, moram ga prvo omirisati...ak' ne prođe taj ispit zabadava sve ostalo

Nema mi ljepše stvari, nego se nasloniti na nečja prsa i upijati njegov miris, kao imprinting, miris, koji te veže uz tu osobu i možeš ga našnjofati uvijek...i to je miris moj, onaj koji mi se sviđa, koji je kompatibilan samnom i mirisom mog tijela

...možda nekim ženama miris muškarca i nije jako važan - meni jeste

miris koji ostaje memoriran u našem pamćenju i pri samoj pomisli na neku osobu
on se ponovno javi...osjetimo ga..

...e to je...jedino, kad se ohladiš, valjda više i nije važno...

Naravno, čovjek mora biti svježe opran i dezodoriran, ali čak i u takvim uslovima, neki smrde...možda je to i pitanje stresa...jer put preko oceana nije mala stvar...šta ja znam...sjećam se mojeg mačka Ayrtona, kad se jednom bio izgubio (u susjednom dvorištu 50 m od kuće), bio je toliko stresiran, da mu je jako smrdilo iz usta...to je moguće i s tijelom, valjda

To s mirisom je točno. Ako smrdi znači da nešto s njim nije u redu i da nismo kompatibilni genetski i da ne bi proizvodili kvalitetno potomstvo.
Ovi koji nam miriše, e ti su tempirane bombe....tu tek može biti svašta.