Ručkić krčkić

Ajd, nije tak ozbiljno kak sam se jučer prepala: viroza. Onak, gadna i temeljita. Bolovanje do kraja tjedna. Iskrcala malo bogatstvo u ljekarni, jer paracetamol, vitamini i dobre kapi za nos ne idu na recept. Zaboravila kupiti sirup za grlo. E hebga... No, tak i tak budem morala van sa šaponjom, usput ću.

Rijetko idem na bolovanje, iako me gotovo niti jedan virus ne preskoči: nekak to zaliječim u hodu, malo više polegnuta vikendom. I onda mi se ta viroza zavuče mjesecima i na kraju bude bronhitis, nekoliko puta i upala pluća. Ne bih rekla da sam tako revna radnica, nego mi žao kolegica, kao što mi je žao i mene same kad neka od njih zalegne: valja povrh svoje norme potegnuti još i zamjene. Osim toga, uvijek se osjećam kao da zabušavam, osim kad stvarno imam upalu pluća, jer onda znam da ne zabušavam, da je praktički svaki dah borba za život. Evo, i ovo sad vučem već 10-ak dana jer nisam odmah zalegla. A trebala sam. I zato što nisam, kad sam odbila neko dežurstvo u subotu, gdin šef me neizravno optužio za zabušavanje. Pas mater! Očito, obziri i dobra djela nikad ne prolaze nekažnjeno, zar ne? E, bogme, ovoga puta JA ne želim snositi kaznu: prvo moje zdravlje.

Jer, na koncu konca, samo to nam i ostaje, zar ne? Sve drugo postaje nebitno. Čitam dolje niže o onoj nekoj uvijek dotjeranoj susjedi i mislim si, može joj se: zdrava je, spokojna. Ja sam u subotu imala termin kod frizera i otkazala, danas sam skupila svoje zapuštene lasi u nekakav polumasni rep, odjenula najudobniju odjeću i obuću, koja po nekom pakosnom zakonu nikad nije najatraktivnija, ali nemrem drugačije, sve me boli, trebam udobnost da se nekak dovučem do liječnika, koji mi baš i nije blizu (i to moram promijeniti, moja doktorica je tak i tak vječno na bolovanju ili dopustu, svaki put me pregleda netko novi), režala sam na psa dok je filozofirao oko raznoraznih zapiša jer mi je bilo teško stajati, a još teže hodati, htjela sam da što prije iskrca svoje i da onda ja obavim svoje i zalegnem, a sad sam od svega toga toliko umorna da se nemam snage skinuti i uvaliti u krevet. A pride sam gladna, moram nešto skuhati. Neku paštu s kupovnim umakom i juhu iz vrećice. I kvit.

Taj vražji posao nam daje dojam da smo nezamjenjivi, da će se strefiti neka jeziva katastrofa ako se ne pojavimo, da je grozno misliti na sebe... A nije. Moj muž je umro, a njegov posao i dalje postoji i radi ga netko drugi. No biggy. Iako nije mogla proći večer ili vikend da ga ne zivkaju, dok je bio živ i zdrav. Uostalom, svi ćemo umrijeti. Pa što? Bilo bi dobro da prije toga doživimo pemziju, dovoljno nam za nju otimaju; i da je neko pristojno vrijeme i koristimo. Za bar malo uživanja, po mogućnosti.

Eto, pribrah se pomalo... Sad ću u kuhinju, uzavrijeti vodu i otvoriti neki Barilla umak s akcije, valjda je jestiv. A kupila sam si piletinu i grincajg za juhicu, ali tko će sad to, jock, ja ne, ne danas. Nemam volje ni mrkvu očistiti.

Ali, bit će bolje. Ima i puno gorih virusa od ovog mojeg.

E to je ono gadno kad si sam, možeš krepat, nema nikoga...
kad se penjem na lojtru, furam telefon sa sobom za slučaju da padnem...dobro, najčešće ga zaboravim...
ili kad si bolestan, ali onak stvarno, kad jedva podgriješ vodu u mikrovalnoj, skužiš kak si jadan, 'nitko ti nema ni čaj skuhati'...a onda se sjetim, imala sam i muža i djecu, svi su bili bolesni, sve sam ih dvorila, kuhala pileće juhice s povrćem, čajeve s c vitaminom...onda sam se ja bila razbolila...svi se razbježali, po poslovima, školama...a ja nemoćno plačući do mikrovalke, skuham vodu i pijem samu toplu vodu, jer nemam snage niti za uvalit vrećicu čaja

Ajd, kod mene nije tak drastično, još imam sačuvanih 15-ak posto kapaciteta. Da baš tako niš nemrem, vjerojatno bih pozvala nekoga da mi malo pomogne, ali ovako neću, nema smisla da širim okolo zarazu.

Svejedno, još jedna osoba u kući ti daje neki dojam veće sigurnosti. Iako mi majka već godinama nije mogla pomoći, čak ni kuhanjem čaja, bila sam spokojnija dok je bila u susjednoj sobi.

Baš sam ti to htjela reći, mama ti je ipak bila potpora...iako i sama bolesna...

Je, ali nju sam naučila da UVIJEK, apsolutno UVIJEK uza se ima telefon. Viš, sebe nikak nemrem na to naučiti. Baš blesavo :-((

Pa se nekako svede na to, u stvari tražim nekoga za zaljubit se, tražim nekoga za volit, tražim nekoga za društvo, razgovor, putovanja, da si kuhamo čajeve, kad zatreba, da se brinemo jedno za drugo...
to sam sve bila planirala s bivšim, ali nije bilo suđeno...gdje se to može naći, ja ne vjerujem da je više moguće

Naučit ćeš vega nositi telefon sa sobom...do sada nisi bila sama, barem se nisi tako osjećala...ali kad skužiš...a gadan je taj osjećaj samosti

Odlučih se za juhu iz vrećice i vegetarijanske zvjezdice s nekakvim tikvama i sjemenkama - njih samo podgrijem u mikrovalki, dost im je pol minute.

Juicy, planovi postoje između ostalog i zato da bi propadali. Glupo je tratiti vrijeme na tugovanje zbog nekog propalog plana, a nije glupo smisliti neki novi, štoviše, nekoliko njih, jer dio će sigurno opet propasti. Ja zaista, ali zaista ne mogu shvatiti da ti, situirana, zdrava, dobroizgledajuća i vitalna, ne uspijevaš nekako osmisliti svoj život tako da u njemu malo više uživaš, a malo manje žaluješ.

A što se tog zaljubljivanja u poznim godinama tiče, jesi li npr. razmislila o tome da bi tvoj izabranik mogao teško oboljeti, da bi ga možda morala njegovati, da ne bi on tebi kuhao čajeve, nego bi ti njemu, stalno i uvijek, i to ne samo čajeve, nego nekakve nezačinjene splačine, da bi mu možda trebalo i pelene promijeniti ili prazniti gusku od mokraće, ha? TO ti nije palo na pamet, zar ne? A to je vrlo realno očekivati ako vezu započneš poslije šezdesete i ako veza potraje.

Po toj logici, čovjek ništa ne bi mogao planirati, jer sve može završiti na isto i stara i nova veza...jedino mi se čini, kad ulaziš u vezu da moraju biti zadovoljeni neki parametri, a poslije...kako bog da...tako je sa svima...

...a čuj, ne žalim ja ni za čime...pogotovo ne za svojim brakom, u svakom slučaju ne onakvim, kakav je bio postao...ali postoje momenti, kao što kažeš, kad si bolestan, osjetiš se sam...ili i bez razloga...a valjda je to nekome u prirodi, a nekome nije

Nisam rekla da se ne smije planirati ili priželjkivati, nego da se ne smije pretjerano žalovati kad nam se planovi i želje ne ostvare. Uostalom, nismo jedini, niti je neki naš plan/želja jedina mogućnost za sreću koja nam se ikad pružala.

Uostalom, to se odlično vidi kad smo bolesni: onda nam je prava pravcata sreća ozdraviti! Niš drugo nije toliko važno.

Juicy, svoju samoću stvaramo sami. Pročitala sam neki dan na blogu da se ne voliš upuštati u vrlo bliske, prisne odnose... Zar nije to razlog tvoje samoće? Ljudi nam prilaze onoliko blizu koliko im dopustimo. Ne možeš imati i samoću - i sigurnost koju ti ona pruža - a istovremeno prisnost, koju, ruku na srce, takvim stavom niti pozivaš, a niti zaslužuješ.

Evo, poručah... Samo juhicu, na koncu. Sreća je što čovjek nije baš ni gladan onda kad mu je tak loše da nema volje kuhati.

Vega, svatko zaslužuje prisnost, osim ako stvarno nije bitanga...što ja nisam...
ali da sam imala razočaranja u životu - jesam...i da sam od tada malo distancirana - jesam, jer se želim obraniti od novih razočaranja...
a vidiš i moj način života i stalno seljakanje...
gdje se ja mogu mjeriti s nekim tko je stalno prisutan i uskače u svakom trenutku...a tako je već zadnjih 25 godina...
dakle, to je nešto, što malo tko može razumjeti, osim ako nije bio u toj situaciji...
ali to ne znači da ne zaslužujem prijateljstvo ili bliskost, jer pritom nisam ja osobno ništa skrivila,okolnosti su krive...dapače, da mi se priđe iskrenije, budi uvjerena, da bih znala uzvratiti i dvostruko

Juicy, nisi bitanga, daleko od toga, ali rekla bih da si se uškoljkašila daleko više nego što si svjesna. Svi smo mi imali razočaranja u životu, počevši od mene, koja se našla u braku s potpuno oduzetim čovjekom već s nepunih 29 godina - a ZATO se sigurno nisam udala i TO sigurno nisam planirala! I kaj sad? Mogla bih i ja cijeli život provesti u cendranju da kak me zla kob grdno zaribala i kak mi je moglo biti dobro, a eto, ipak nije... Sorry, ali meni tvoja kuknjava zaista ponekad ide na jetra. I manjak empatije za druge. Svaki moj imalo tugaljiv zapis, poput ovoga, sebično koristiš da bi žalila samu sebe. Nije li ti moglo pasti na pamet da MENI, npr., treba malo RAZVEDRAVANJA? Nije.

Ukratko, koliko i što daš, toliko i dobiš. Kao i svi mi. Osim srećkovića na lutriji.

Dobro, kako ti kažeš.
Na tvom blogu.
I nemoj misliti da ne suosjećam s mizerijom bolesti, jer da.
Ako je to moja vlastita promocija, onda promoviram svoje suosjećanje s mizerijom, koju osjetiš kad si bolestan i sam. Točka.
Ozdravi brzo.

Viruse i gripice,osobito one pracene povisenom temp trebalo bi prelezat..ew sad bio prvi put u zivotu na bolovanju,rame me ukljestilo,2 tjedna i samo 600 cuna manja plata..sto i nije lose jer su mi govorili da ce bit i duplo :-) za sto brze ozdravlijenje..

Juicy, evo ga na, opet! "Mizerija"! Ma otkud ti to? Jebote, da imam rak, pa ni onda ne bih voljela da me se tretira kao mizernu ili u mizeriji! Daj, pliz, odi po neki jaki antidepresiv! I ljuti se sad na mene koliko god te volja, jer zbilja nemreš očekivati da te ljudi još i tješe kad nekaj zasereš. U stvari, možda i možeš, ali ne od mene.

Robi, hvala ti ko bratu, ovo je melem za moje oči - i ja se pribojavam koliko će me ovo ozdravljivanje koštati. Kod mene još zna ispasti tak da ne mogu organizirati zamjene, ili ne za sve, pa ti ja lijepo ostanem bez kinte, a onda još i odradim. Eeee, od toga, vala, bolujem u duši :-(( Idem sad zaleći, možda uspijem malo i skratiti to bolovanje ako se potrudim ozdravljati :-))

pročitao sam kaj si sve želite, pa to isto bih i ja, a zakaj onda toga nema? Ili vi to hoćete samo kada ste bolesne?