Ručkić krčkić

Mislim da sam ovdje već pisala o tome kak mi je prijateljica sa stipendije na Ivy League sveučilištu u SAD-u poslala očajno pismo o tome da ne izlazi iz sobe jer je po cijeloj faci dobila prišteve; kao odgovor mojem pismu, u kojem joj javljam da mi muž umire.

Je, nije ni njoj lako, uvidjela sam: i ona je, kao i ja, imala neki životni san, a ispalo je da nije savršen. I nisam se naljutila. Zbilja. Samo sam joj prestala pisati i javljala sam joj se preko njene majke, uz izliku da nemam vremena za dopisivanje.

I valjda zato još uvijek mozgam o toj epizodi: trebala sam se naljutiti! Prišt je prišt, jebemti, proći će! Smrt ne.

Smrt je točka na kraju posljednje rečenice. Iza nje nema više. Ne tog teksta; tog tijeka misli; te priče. A nova ne započinje samo tako, odmah, lako; i ne mora biti ni nalik ovoj završenoj. Moja prijateljica se ljutila zato jer nije dobila bombone; ja sam žalovala zbog potpunog ukinuća življenja koje sam započela, i htjela.

A to te promijeni: život se raspe na elementarne čestice. Bombone i dalje voliš, ali nisu toliko važni, niti smatraš da ih imaš pravo dobiti. Skužiš da je život lutrija koju svi moramo igrati, htjeli - ne htjeli. Nekome se posreći, drugome ne, nema tu pravde ili pravedne naknade za izgubljene uloge. Sve što možeš jest odrediti koliko računaš na dobitak i što ćeš i koliko uložiti u tu nadu. Niš više. U međuvremenu, paziš da su sve elementarne čestice na broju i pravilno raspoređene: da si živa, zdrava, sita, odgovorna i po mogućnosti što korisnija sebi i drugima. Da ne grintaš što je netko dobio cijelu bobonijeru belgijskih pralina, a ti samo jedan 505 sa crtom, nego da ga posišeš do kraja i s užitkom. Da ne misliš o tome hoćeš li ikada dobiti još ili je to bilo sve, nego da se igraš i raduješ nadi. Da se povremeno sjetiš, ah, kako je bio dobar taj bombon, sladak i svjež...!

I tako prolaze dani, nižu se priče, nisu iste kao ona početna, neke joj nisu ni nalik, ali su zanimljive, zaokupe te, i uostalom, što bi bez njih? Žalovala na Iskrici zato što više ne ljubiš kao u mladosti, što te više ne snube kao onda, strepila hoće li ti se zalomiti još pokoja romansa? Čemu? Za mene, to je problematika u rangu prišteva, koji su nas već odavna trebali prestati mučiti.

Lijepo pišeš. Velika ti je ova stonoga....:-)

Je, pa nemreš sto nogu strpati u neku sitnicu ;-))

vega draga, slicne smo sudbine, okusila sam srecu i ljubav bila sretna uz hrpu recimo poznanika, do kobnog dana.....Smrt moga dragog Juraja, tada sam progledala.....ostatak koji mi je ostao, stane na dva prsta, bila sam u tuzi no sada pocinjem zivjeti i da ugadjam sebi samoj na najbolji nacin, ne razmisljam o nekoj vezi jer je sve tako prevrtljivo i lazljivo, sad samo sala pjesma i nadmudrivanje, nadam se od srca da i ti kreces tim putem....veliki pozz

prvo sam napisala samo jednu riječ i stavila smajlić. i obrisala komentar, jer .........
sam skužila kak je to presiromašan osvrt na tekst i "priču" poput ove. ni sama nisam pametnija glede komentara .... a možda to i je najbolji komentar ... kad ne znaš što reći

bill, nije ni cudo sa obzirom da si rastresena....oprosteno...haha malo morgen, gazi gazi da bi sebe vinula ali pitanje kam, dali tam u cosak....jeje