KASNO
Prilaziš očigledno!
Kružiš zamotavajuće...znatiželjno,
a ja šutim, pravim se lud...
djelujem kao da sve mi je smješno.
Nadmoćno,
sve dok niotkuda zagubljeni odjek tvoje plutajuće vibracije u zraku...pogađaju rezonancu pada,
a sklisko razmicanje između nas...u braku,
razdire zacijepljenu krutost...
po sredini...u poru svaku.
Poprijećni zaseci zaskoćenog nam uma...
batrgaju se...
a ideale izvrnute na leđa,
smještaš uzduž života...da životare...da snađu se.
Opet...ponovno... jasno,
da bude nam ljepo...i ljepo bi možda nam bilo,
pa rećeno "ne" vratiti htjedoh, al kasno.
05.11.2012. u 0:16 | Editirano: 05.11.2012. u 15:43 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar