Ručkić krčkić

Možda je u pravu: možda se, ne kraju krajeva, sve svede na bljesak koji sve boje gasi. Možda je to ono čega sam se prepala:

Tog bljeska umiranja.

Ne znam je li vam ikad itko umro na rukama? Meni jest. A neki su mi umrli nadomak, pet minuta od mene; a neki poskrivečki: umotani u svoje umiranje.

Ima li smisla pisati ovo na Iskrici? Ovdje smo da se maknemo, da budemo lijepi, virilni, poželjni, da sanjamo naglas i da u to povjerujemo, ako bar malo povjeruju i drugi. Je li ovo čin agresije? Želim li vam pokvariti zabavu?

Donekle. Da, zapravo želim. Jer mi se ne sviđa. Ne mogu stalno uživati u balu pod maskama. Gušt je tek onda kad se maske skinu. Kad poljubiš usnice koje si tek slutila. Ako to još uvijek želiš.

(Na štednjaku krčka ragu juha. Pijuckam vino s akcije, izvrsni sauvignon iz Orahovice za 20 kuna, a znam, kasnije će me boljeti glava, kao i uvijek od svakog alkohola, skupog ili jeftinog, ukusnog ili bezukusnog, ali neka, danas je takav dan, glava bi me zaboljela bez obzira, lakše je kad znaš razlog.)

Nego, nisam htjela o tome: htjela sam o bojama. I boli. Jer ona je raznobojna. Ako joj dopustiš; ako pustiš da te prožme. I kad nije jedino što priznaješ.

Da, nepriznavanje ičega drugog osim boli, vjera da je jedino bol edukativna, važna, oblikovna i stvarna vodi u monokromatizam. S puno nijansi neboja. Ali to nije sve: svemir nije samo crna materija. NIJE samo božanska čestica.

Otkrila sam to slučajno: nisam priznavala ni bol, ni radost - samo bijes. Jer mi je najlakši; jer je poticajan; jer mijenja stvari. Razljutila bih se na ove koji mi bljeskaju svoju smrt, svoje ukinuće, koji mi mijenjaju svijet, koji ostavljaju rupe, vakumske rupe, usisne poput Svemira, ravnodušne prema mojoj pojedinačnosti, poput svemira... Ljutila bih se sve dok mi ne bi postalo smiješno. Žuto od smijeha. I crveno od bijesa. I zeleno, negdje nedostižno...

(Zato su moji prijašnji blogovi bili pisani zelenim slovima.)

Čitam ove vaše dosadnjikave zapise, uvijek iste, uvijek iz iste boje, istog doživljaja, monomanski monokromatski monotone, čitam i svoje, koji pomalo postaju takvi, iskeženi bez smijeha, zajedljivi bez kikota, sumorni od sivila... I neću to.

Marta se sinoć pobunila. Marta je prvi put rekla da je bolja. I jest. Ja znam. Nije na meni da pišem zašto, ali znam da marta zna cijelu paletu boli. I ne želi je znati. Ali je šarena, htjela to ona ili ne. I ZATO je bolja. Bolja majka, bolja sestra, bolja kći, bolja prijateljica. Sve u šarenim štiklama i svilenim trenirkama. Uz osmijeh.

Mislim da sam i ja bolja. Šarena kakva jesam. Iako bih mogla biti samo crna ili samo bijela; siva ne želim biti, osim kad nemam izbora, a počesto ga nemam. Onda kuham veličanestvenu ragu juhu i kupujem prostirku koja podsjeća na travu, zelenu, morsku, slanu od čega god hoćeš, suza ili života, od Božanske čestice tamnu ondje gdje se teško čisti, jer ne mora biti čista, jer život nije čist, i ne treba biti, jer to bi bio život u tišini, bez pomaka, katatoničan od dosade i manjka kriterija.

Kad sam siva, umiješam žutilo radosti spoznaje o tuđim životima; ili dodam plavo nekadašnje slobode; ili crveno svojih bjesova. Najviše volim narančastu nasmijane boli, one koja zna da ima i veće i manje od nje, one otvorene; uvijek svjesne konačnog bljeska; kojem ne dam da mi uzme preostalo Vrijeme.

PROMAŠAJ SMIJEHA

koliko koncentracije za jedan tako diskretan krik
ukrašen kristalnim kikotom kapljične krotkosti
u društveno prihvatljivom okviru slike o sebi

a ipak je puno teže pokupiti smijeh
kad ne pogodi metu
obezglavljen odlepeće uz uši
još jedan krug i zvekne po repu psa
a ovaj ni ne mrdne
i što sad

lelujavo odlebdjeti u laganiju misao
u san da si čvorak i znaš lajati s visoke žice
bolje nego taj pas kod kontejnera

da si usputno nataknuta na prostor manji od sebe
na raspolućenom letu od nekud nekamo
a može i tu ako ti je dosta krugova

ili kresnuti

SVEMIRSKA

u svemiru nema nauma
svjetovi pršte bez predumišljaja
salve u počast promjena
fotoni na čelu nose lampice
raznose vijesti o rođenjima i umiranjima
istovremeno budući bivši sad
bog grebe kroz mrak
gomila ga pod noktima
sve što padne na zemlju
zove se smisao

UTJEHA

sanjala sam da sam pas
i da je na mene sletio neki smijeh
zveknuo me po ušima
pa sam ga ugrizao
još prije boli

a onda je mene neka svevišnja ruka
odozgo primila za rep
kojim nisam ni mrdnuo
i zavitlala uvis tako moćno
da sam cičao
još prije boli

a onda sam ja sve to vidjela
- taj smijeh što ne pogađa metu
- tu ruku okrutnu od moći
- tog psa koji sam bila i ja

pa sam se probila kroz cvilež
i zagrlila ga – tog psa
kroz prljavo krzno sam udisala
njegov strah
još prije boli

a smijeh je obavio ruku
krvavu od moći
i zavio je tako
da sva bol bubri u njoj
a meni je bilo drago
rekla sam – tako ti i treba

i onda sam ugledala sebe
kako grlim psa kojem malo fali
da zamrda repom
i bilo mi je lakše
što sam ja taj pas
u snu u kojem sam i ja

tako se tješimo mi
nenavikli na zagrljaje
još prije boli

Meni je netko "umro" na rukava više puta....nije zafrkancija, stalo je srce i disanje, i tako godinama, puno puta....oči se gase...i svaki put bez obzira što znam da to nije prava smrt, osjećaj je isti. Dok traje djelujem kao utrenirani član hitne službe, a za par sati se tresem kao šiba. Tad čovjek shvati što je bitno.

Ja nisam profesionalac smrti. Mene svaki put iznenadi.

Nikad nismo spremni....samo se u sebi šćućurimo u mir, da bi mogli djelovati i da bi dali Bogu mjesta za intervenciju, ako gleda u našem smjeru....

Otkud bog u ovoj priči? Jebe se njemu.

To mi ne možemo znati.

To ti je slično kao kad nešto ne radi i ti onda puhneš da makneš prašinu i to proradi. A otkud ti ideja puhnuti? Božanska intervencija je nešto poput toga.

Ne, nego očaj domišljatosti. Boga NEMA. Što ne znači da nema smisla. Samo nema bradu.

Ne sviđaju mi se muškarci, a naročito s bradom :-)

Bog je ishod ljudske lijenosti i straha. Domišljata intervencija poput puhanja u nešto što ne radi. A mixed metaphor, što bi rekli oni kojima je engleski materinski jezik. Doskočica, kažem ja. I banalizacija svega što uistinu vrijedi u procesu našeg življenja.

Bog daje mirnoću iz koje kvalitetnije djelujemo. Iz panike ne možemo ništa. Neko vjeruje u voćni jogurt, ako daje isti efekt onda je to to- safe word, zašto ne....

Safe word mi je bliže nego bog: zato jer ZNAM da je samo riječ, a ne moćna sila. Moć je ishod uspješnosti naših nakana pretočenih u odnose s drugim ljudima i sa samima sobom. I kvit. Nema više, nema drugoga.

Moć je također i naša mirnoća u svim prilikama bez obzira na odnose...mirnoća je ono stanje prije djelovanja. Terminološki se razilazimo, ali to su ionako samo riječi, pa me ne čudi :-)) riječ Bog je nekako heavy.

Ne, mirnoća je heavy: mirni smo i kad smo paralizirani, zar ne?

Ne znam, doista ne znam: možda se isplati biti glup, tup, nepokretan i vječno siv. Možda je to evolucijski oportunizam, štoćereć, najbolje što moš od sebe napraviti. ALI: da bi potrefila tu sivu sredinu, netko mora biti crven, netko žut, netko mekan, netko krut...

Heavy je kad nešto leži i ti ne znaš što je to dok ne prepoznač po cipelama da je to čovjek.

Sviđa mi se stonoga :-)

hvala pase, e baš ću kupiti boriće
odličan ti blog Vega
ide mi ovo silovanje poezije zadnjih par dana na đurđu
prostačenje, ali nemaštovito, ko ono iz filmova, uvik isto, sve samo fuck

Čovjek je slučajnost, pašemi. Možda ti paše oblikovati cipele na kraju nečega što je teško spoznati, ali ne znači da je to baš to što ti misliš; niti da je istina.

ti si vjernik
viruješ da Boga nema
ja da ga ima
ne mozgam o tome, trošim kisik i ne razmišljam ni o tome
Boga ne moš potrošiti (osim na diners)
na živce mi idu agnostici
razmišljaju, razmišljaju i nikad se dosjetiti
jer kao nisu crno-bili

Krpice, ti si bar pametna žena, iako sklona monokromatici, valjda hercegovački: u blogu NIJE samo poezija. A ima puno smijeha, na način na koji se nije jednostavno smijati.

Krpice, ja nisam vjernik: svaki utemeljen dokaz me može razuvjeriti. Ja sam levitantica. A kad levitiraš, toliko si nemoćna da se moraš smijati. Inače... eh.

ajd u znaš di, sad morag guglati tu kromo ovo ono, nemam pojma šta znači
jel ima veze s kromanjoncima
ja vidila Boga (jebo te, zvuči ko šprdnja)
nije ima bile bičve
odo na štrosmajerov
ispričat ću ti kasnije
živila

Dok se krpica bavila agnosticiznom i zvjezdanom prašinom, ja izjela tanjur svoje ragu juhe i potvrdila tezu da bol dolazi u raznim bojama... kako, zašto i čemu trenutno nadilazi sposobnosti mojeg probavom zaokupljenog uma. A vi vjerujte; ili ne. Meni svejedno.

Jednu paletu boli i njeno ime što zvoni. Ona zove se Nebo.

Bolja je najveća neprijateljica dobre.

Pasti ću prazan nasmijanih usta.

Ovo što je oko nas i mi to nije slučajno.....ako je slučajno onda je nemoguće....ako je nemoguće zašto onda postoji.....nije to nikakva slučajnost.....jedino trudnoća može biti slučajna :-)))

Usiljena duhovitost miriše na strah, prepoznatljiv iako je bezbojan, Svileni i pašemi... Meni ne paše. Ja volim boje. Čak i kad me plaše. A kad me boli, volim znati koje je boje ta moja bol. Jer onda znam da nije bljesak - onaj konačni.

Sad ću malo u žutilo, prije spavanja i pranja kose, priznat ću da o ovome već dugo mislim.

Mislim o tome jer sam bila bijesna na majku što umire i bijesna na sve do tada koji su umirali; i još uvijek sam bijesna na njih.

A sad sam bijesna na svojeg 14-godišnjeg psa, inkontinentnog, gluhog i kratkovidnog, nevjerojatno pohlepnog na hranu i totalno neposlušnog, a takav je jer umire. I na njega sam bijesna.

Bijesna sam jer mi to neprestano umiranje svugdje oko mene, i tako blizu meni, ne daje mogućnost iluzije da ja neću, ili da ću drukčije, ili dostojanstvenije, ili izenanada, ne sluteći, netaknuta time.

Bijesna sam jer me strah.

A tužna sam jer taj strah može i želi i uspijeva poništiti boje radosti, i boje nade, i boje užitka, i boje manjih boli.

A tuga je teža od bijesa i straha.

I onda dođem ovamo i nađem mete za taj svoj bijes, koji je u stvari strah, a strah je u stvari tuga, a iza svega toga jedva čeka nestrpljiva radost. Jer to je umijeće i to je umjetnost: ta radost.

I nasmijem se dežurnim hercegovačkim patnicama koje su se rodile s doktoratima iz politologije, a urbanizirala monokromatikom boli.

Nasmijem se vječno srditim kroničarkama propuštenih prilika koje su mogle biti zlatne, ali nisu nikakve, jer nisu bile, pa sad mogu biti i pozlaćene, zašto ne?

Ne, ne nasmijem se, nacerim se. Iskezim se. I nisu mi smiješne. Čekam trenutak kad ću si priznati da su uistinu (o)tužne i potražiti nešto manje udobno, ali raznobojnije.

Čekam trenutak da te boje krenu iz mene, bez ikoga, muškog, ženskog, neidentificiranog, neidentificirajućeg... Čekam trenutak kad će mi prestati biti dosadno, kad dosada prestaje izvirati iz mene i kad joj tuđa ne dodaje dosadnost, nego poticaj i boju.

Znalo je biti tako. Valjda će biti opet.

U međuvremenu...

IZVJEŠTAJ
Kod mene
Ništa novo
Gledam van i mislim si
Što ću danas

Ulicom šetaju
babe s kolačima
Kapa nebeska je nisko
Miševi znaju da će pokisnuti
u rupe su se zavukli

U daljini tutnje vozovi
I nijedan ne kasni

Sad je već kasno za novi list papira
Ili plakanje
Prašina se slegla
Sat napinje žicu
I još malo pa će otkucati

Kao što vidiš
Kod mene sve po starom
Sve manje pameti
Sve manje ludosti.

cmok.

Sve ih zajebi pa umri.

...Zorom. Osvetnicom.