Ručkić krčkić

...ne volim razmišljati: ispunjava me osjećajem nevažnosti i nemoćnosti. Iako ne bi trebala - trebala bi funkcionirati sama po sebi, bez mojeg neprestanog mozganja o njoj i njenim izvršiteljima. Jer ti su moji - naši - zaposlenici: kao i CEO velikog d.d.-a, odgovaraju vlasnicima poduzeća, tj. dioničarima. Nama, koji im isplaćujemo plaće i bonuse. I produžavamo ugovore, AKO izvrše zadane ciljeve i provode dogovorene dugoročne planove; AKO su dorasli zadaćama koje su preuzeli na sebe. Ako nisu, ugovor se može raskinuti i prije nego što istekne.

Naravno, oni imaju neku stručnost, neko iskustvo, neke vještine i neko znanje zbog kojih smo im povjerovali i uopće potpisali ugovor. Znaju oni i ono što mi sami ne znamo. Treba im vjerovati, treba im dati priliku i kad kratkoročno podbace, ali... Ne unedogled. Ako neuspjesi zaredaju, ako ne samo što nema dividende, nego se ne pokrivaju niti osnovni troškovi, imamo ih pravo pozvati na red. Svaki dioničar ima to pravo. I svaki birač.

Za razliku od d.d.-a, politika svakome "vlasniku" daje potpuno isti udio u odlučivanju: jedan glas. Bar bi tako trebalo biti. Ako hoćeš veći utjecaj, izvoli se povezati sa sličnomišljenicima, pa lobirajte. Ali svatko ima SAMO JEDAN glas. Dakle, tek zbornim pjevanjem možemo postići da nas se čuje, da nas se sluša i da nas se eventualno posluša.

Kao što vidite, moje je shvaćanje politike hladno, racionalno, usmjereno na rezultate i argumentirane rasprave o ciljevima, strategijama i taktikama njihovog postizanja. Glas se rijetko podiže, a dernjava je nepoželjna. Nema u njoj budnica i barjaka. Oni su za svečane prigode; oni su dio mojeg osobnog identiteta, a amblem kolektivnog. Nisu okosnica življenja, za koje mi prije svega trebaju sigurnost, kako osobna, tako i državna, stabilnost, kako osobna, tako i državna, mogućnost planiranja, kako osobnog, tako i državnog, i novac, kako za osobnu, tako i državnu potrošnju, a posebno za pomoć socijalno ugroženima - starima, invalidima, bolesnima - te za neprofitabilne djelatnosti od trenutno nevidljivog, ali dugoročno važnog značaja: kulturu i umjetnost. NE populističku, ta se izdržava sama - za onu drugu; onu koja će biti nabijena informacijama i značenjem i za 500 godina.

Ovaj mjesec, studeni 2012. godine, smatram presudnim za učenje demokracije u Hrvatskoj: ovaj mjesec, s presudom mjerodavnog međunarodnog suda da dva hrvatska generala NISU počinila organizirani ratni zločin u vojnom djelovanju u skladu s odlukama i interesima svoje države, kao i osuda bivšeg hrvatskog premijera za sve moguće političke marifetluke (valjda, konačno!) pokazuju neučinkovitost, nesuvislost i besmislenost političkog odlučivanja utemeljenog na anakronističkim strastima, buci i bijesu. Ovaj mjesec također znači i preslagivanje hrvatskog mentalnog sklopa: mitomanije i besplatnih pučkih veselica s masnom hranom i lošim pićem.

Gubimo iluzije koje su nas držale desetljećima... I nadam se da nećemo, umjesto njih, prigrliti nove. I nastaviti urlati uz ražnjeve, prebrojavajući prisutne i odsutne, krvna zrnca, tisućljetne zamjerke i potencijalne krivce.

Ako smatram da je Hrvatskoj bolje u Europi, sa svim njenim izazovima, ali i pogodnostima, nego u istočnobalkanskom bloku s onima koji nemaju prebite kinte i s kojima se do jučer ratovalo, jesam li manje Hrvatica? Ako ne pjevam popularne "domoljubne" pjesme, one u kojima se nekoga uvijek mrzi, a nerijetko i ubija, nego mislim da sam duhovno, kulturno i intelektualno bogatija kad učim i/ili znam i tuđe vrijednosti, jesam li manje Hrvatica? Ako nisam spremna skočiti u boj, u boj, za dom svoj čim netko drekne da bi trebalo, zavijori barjakom i podsjeti me na klanje koje nikad neće prestati sve dok je netko spreman skočiti, jesam li manje Hrvatica? Ako se bojim rata i smatram ga gorim od hladne trgovine s dojučerašnjim neprijateljima, jesam li manje Hrvatica? Ako smatram da su generali profesionalni vojnici koji su jednostavno dosljedno odradili svoj posao i snosili posljedice rizika koje su dobrovoljno preuzeli, a ne neke junačine budućih političkih, ekonomskih, pa i mogućih ratnih poduhvata, jesam li manje Hrvatica? Ako smatram da svatko tko je prekršio zakon, bio on nekoć premijer ili sada ministar, treba snositi jednaku kaznu za svoja nedjela kao i svaki drugi građanin moje domovine, a pride se i javno ispričati što nije ispunio obećanja i što je iznevjerio povjerenje koje mu je svaki birač koji ga je zaokružio na popisu ukazao, jesam li manje Hrvatica? Ili zato jer ne likujem zbog toga, jer to smatram normalnim, civiliziranim, demokratskim ponašanjem?

Ako se ne odričem prijatelja koji misle drugačije od mene, jer i to smatram demokracijom, jesam li glupa? Ili samo neoprezna?

Jer takvi bi mi, kad udruže glasove u nekoj budničkoj dernjavi, zaista mogli doći glave. Ili džepa. Baš pod stare dane.

opće dobro nije pojedinac ili neka interesna skupina,ono tipa mamić i grupa građana

Opće dobro je veće od pojedinca, romane, ali ga i pojedinac treba moći iskusiti.

koji dobro žive od općeg dobra i bore se da što dulje traje mužnja istog,a porezna uprava gleda na drugu stranu i proučava mlječnu stazu putanje planeta i širenje svemira

snaga bez kontrole je ništa

A tko je zadužen za kontrolu, romane? Ja mislim da smo to ja, ti i svatko tko nije uvjeren da se poštuju propisi. Ja prijavljujem financijskoj policiji one koje mi ne žele vratiti novac za robu koju želim vratiti, prijavljujem one koji invadiraju moj osobni prostor svojim reklamnim letcima i telefonskim pozivima, ja sam Vodoprivredi podnijela niz podnesaka zato jer 7 mjeseci nakon smrti moje majke nije promijenila broj prijavljenih ukućana u mojem domaćinstvu... Ja idem na prosvjede koji nisu bukački i s kojima se slažem. I uzdišem svaki put kad shvatim da sam odradila sve što civilizirana, demokratska građanka treba, a svejedno mi je skoro pa isto (ajde, smanjila sam si račune za nemalih 500 kuna mjesečno!).

Ono što ja NE RADIM je sljedeće: ne prebrojavam krvna zrnca, ne mjerim hrvatstvo, ne tražim krivnju u socijalno ugroženim skupinama tipa homoseksualaca ili nacionalnih manjina, ne smatram svakog Srbina koljačem ili svakog Europejca prefriganim lihvarom, ne držim čakiju pod jastukom za najezdu bilo koga i ne pravim se da je sve OK, samo neki elementi, koje bi najbolje bilo otfikariti na ovaj ili onaj način, ne štimaju.

a gle bajić se slika za novine,velika slika krupni plan borba protiv.... halo to mu je posao za to je plačen
šefica porezne govori o ..... halo to joj je posao da vrati ono što je otuđeno od općeg dobra za privatno dobro
političari,gradonačelnici i ostali

Pa o tome i pišem, romane!!! Čemu sad veličati to što je netko odradio ono što je rekao i potpisao da želi i zna raditi?!! To im je posao! Jel da ja tražim spomenik na Trgu zato jer su tisuće mojih studenata uspjele položiti međunarodne ispite iz engleskog jezika, a neki se čak i zaposliti u inozemstvu? Zbog jedne moje su , jebote, mijenjali pravilnik Oxforda da bi kod njih upisala doktorat, a ne na Cambridgeu...

Hrvati moraju SAMI odrediti svoje ideale. A ne veličati svakog potencijalnog junaka. Jer Gotovina i Markač to nisu - oni su profesionalci. Točka.

Za sve dalje, ako ima dalje, neka dokažu svoje sposobnosti. Kao i svaki poštar, učitelj, blagajnik ili prometnik u RH.

vega ak je moj ideal da mažnjavam,sistem me mora obuzdat a karizma je nešto što ili imaš ili nemaš

Zdrav sistem je jači od karizme. Jer karizma ne donosi hranu na stol. A moja je upravo na stolu :-))

gledala,leptir s dastinom hoffmanom

Gledala, al da me kolješ, nemrem se sjetiti kaj je bilo.