Ručkić krčkić

...kad ostarimo, nego se mi sami sebi ne sviđamo. Mi sebe još uvijek gledamo puno mlađim očima, i što jest - jest, nije baš neki prizor.

Osim ako smo zbilja ćoravi, ili potpuno umotani u iluziju, ili jako sporo kapiramo, pa onda staneš pred špigl i dok ti do ono malo mozga kaj još funkcionira dopre informacija da se sve poprilično urušilo, prođe ponešto godina. I kaj fali? Ti u međuvremenu pojma nemaš i baš si zadovoljna!

Ja sam se uvijek nadala da ću svoju najveću, najvažniju i najsretniju ljubav doživjeti pod stare dane. U tom nadanju mi je zvijezda-vodilja bio moj djed, zaljubljiv i zaljubljen do posljednjeg daha (doslovce - čovjek izdahnuo zbog ljubavi, tj. uhodeći ljubljenu), ali sad su me ipak načele sumnje (još uvijek mi radi prevelik dio mozga): djed je bio vječni pubertetlija. Nezreo i neodgovoran do bola. I zato jer je on bio takav, ali i zato da bi on ostao takav, svi su drugi morali biti zreli i ozbiljni, od njegovih supruga, do djece i mene, unuke. Ma, htjeli smo ga voljeti...! Ali zapravo je bio očajno naporan i poprilično smiješan.

Ja nisam takva. Možda baš zahvaljujući djedu, vrag ga skelil, kad se samo sjetim da sam ja NJEMU dijelila ljubavne savjete dok sam bila u pubertetu, i to dobre, a on meni samo radne zadatke, da za njega muljam bapce po susjedstvu... Ja sam oduvijek prezrela i preozbiljna. I strašno mi je mrsko ispasti smiješna. Duhovita, da, to volim, ali smiješna - nikako! I odgovorna sam, ne zavitlavam se s ozbiljnim stvarima, a po mojem je takva većina, evo, vrhunac moje neodgovornosti je zavitlavanje na ovome blogu i šlampava administracija na poslu... I kak da se ja sad zaljubljujem pod stare dane? Kak da pristanem da me netko voli iz nekog razloga koji ne smatram dostojnim sebe, npr. zato jer netko moj oblik kompliciranosti bolje prihvaća i manje shvaća nego one mladenačke?

Ali, ovo je samo izlika... Prava je istina da sam se prepala. Kao nikad prije u životu. Prepala sam se starenja svoje majke, prepala sam se njenog umiranja; prepala sam se gađenja koje sam osjećala prema njenom izobličenom tijelu, prema vonju kojim je odisala, prema nesuvislosti koja ju je pojela, prepala sam se svojih crta lica, koje sam prepoznavala u njezinom, izobličenom kortikosteroidima, demencijom, psihozom i bolovima... Nisam je mogla gledati takvu; takvu je nisam voljela.

I da, rekli su mi, daj ju u dom, nećeš to moći gledati, ali svejedno sam gledala, svejedno sam vidjela. A vidjela sam je i mrtvu, u turobnoj mrtvačnici, s bradom od nekoliko dana, samo malo mekšom od muške, opuštenog lica... Ako me išta izbavi od ovog užasa, onda će to biti TAJ prizor.

I ona sama. Koja mi je došla u snu. I u snu me prepala, odjednom je izronila preda mnom u mračnom hodniku, golema, predebela, sa svim svojim invalidskim pomagalima, smrdljiva i izbuljena, veća od mene. Ne sjećam se jesam li kriknula, ali znam da mi je nešto dala: ključ. I rekla na engleskome, koji nije govorila: BLUE.

Tuga. To je ključ.

Kad odtugujem svoju mladost, moći ću zavoljeti svoje starenje - već sad mi pomalo ide: ta opuštenost, ta sloboda od stega ljepote, taj užitak u komociji, to odustajanje od superlativa, to prihvaćanje nesavršenosti... Još uvijek mi je lakše prihvatiti tuđe. Ne posve lako, ali ide. Zatvorim oči i osjetim zagrljaj, i bude mi toplo, milo i prisno; iako ZNAM da moj izbočen trbuh pritišće tuđi, opušten i neprivlačan ako proškiljim. Ali, ne škiljim. Opustim se i prepustim se. I nastojim ne biti odveć zahvalna.

odličan blog
ne, Vega,ne vidiš ti sebe drukčijom nego što jesi, već biraš, zato si sama
a birati imaš pravo i s 20 i s 50 i sa 70
i ne može ni s 50 biti daj što daš
a kad izabereš, e onda se malo i pripadneš. ko sa 16
a did je legenda. roko jebač

U pravu si, birati uvijek smijemo. A ja mislim da uvijek trebamo izabrati SEBE. Kakvi god da jesmo.

Ništa mi na ovom svijetu nemamo. Samo trenutak. I koliko lijepih prođe dok razmišljamo o nečem drugom, o tome što nam se sve loše može dogoditi.

Zapravo, prije nego što sam napisala ovaj tekst, namjeravala sam pisati o svojoj prijateljici iz djetinjstva Anji, koja se zapravo ne zove tako, ali si je izabrala to ime: Anja je uvijek bila sretna. Ali nikad po svojem. Uvijek po tuđem ili protiv tuđeg, a najviše protiv koncepcija svoje majke. Iako se udala po konceptu svoje majke (dobro, što će reći, bogato i prestižno), živjela po konceptu svojeg muža, profesionalnog sportaša (što će reći, uskakivala je između njegovih angažmana i treninga), a mater je odjebala, dala je u dom, nije je gledala... Ne znam što je danas s njom, ali mislim da je još uvijek jako sretna; iako nimalo svoja. I pitam se, što joj fali?

i normalno je da se pripadeneš
i mene je jebalo u glavu što mi nisam mogla babu prisvući kad se prvi put upišala
a trudila sam se, jebi ga, želudac u nosu
a ona je mene tisuću puta i usranu i upišanu prisvlačila
normalno da sam zbrisala
miriše na smrt
ne na zemlju, baš na smrt
sad će me odvaliti smijurija
kako miriše smrt?
meni ko karamarko

U pravu si i ti, pasemi: ako se prepustimo strahovima, gubimo svo ono vrijeme između sada i njihovog ostvarenja.

valjda fali sama sebi
zato ja palim slike
ja bi, na tvom mistu, izabrala tebe
usput, kupila sam one žarulje
i da ih nabijem, još nema bilih
a skroz dobra ideja za kupatilo i kuhinju

Ja sam danas pobijedila jedan strah: jednostavno sam čavlićima pričvrstila policu za cvijeće, iako duboko strahujem da će pasti, jer bi je trebalo pričvrstiti tiplama. I stavila dvije lagane biljke na nju i one iste šarene svjetiljke koje se tebi sviđaju, MK :-))

Jbga....a neke i bi mnogi ovim putem...ali se nakon kave vise ne jave.

Ametist, malo ti je eliptična ova rečenica... ajd pojasni, pliz!

Hoce li se neka od vas naci sa mnom na kavi pa mi reci zasto se meni musko nakon kave ne javi.
Jer ja ocito nemam pojma.

ček da se raspitam. ja sam zadnji put donila krivi borel pa probušila u hodnik
ma ne bi tribalo otpasti ako su brokve veće i nije cviće priteško
uostalom, pogni zna, šta se mi tu mislimo

Umiranje je prirodno, ljubav je prirodna, želja za društvom i toplinom je prirodna..
Ali otkud djevojci želja za najnaj ljubavnom pričom pod stare dane?

Ame, zato što si..posebna.

bit će im se ne sviđa kako držiš šalicu

hehe

Kad nakon te kave idu na pišanje, bude ih sram kitu uhvatit rukom.

mlado-ludo
staro-bez pameti, to ti je to
najljubavna priča bi mi bila da mi sad dođe popraviti ovo što sam porazbijala otkad si spomenila žarulje (jebem li ti žarulje)
ono, s bušilicom i sa silikonom ko james bond s pištoljem
ako se ja ne udam ove godine-najebala si i ti i marta

haha.Ja našla one za kuhinju.Danas možemo popiti brzu kavu pa ti ih donesem.

mislila sam popodne probati peći palaćinke, al sam zaboravila recept. ajd navrnite, bit će i ona moja zgodna plava. ista merlinka

vegina je stara najbolje kolače pravila

kajeje.

Čekte, polako: ja oprala hodnik i pozaugala tepihe u svojoj sobi. Idemo redom...

Ame, neću se naći s tobom na kavi iz čistog straha da te ne razočaram baš posve isto kao i svi ti silni muškići.

A mislim da te oni razočaravaju zato jer ti je špiglo prljavo; ili pak iz onog razloga navedenog u tekstu. Ukratko, ne bih se ja u to petljala.

doći će i garavuša
tako da su palaćinke zagrantirane
(blizu je i mlinar i dinara)
mogla sam ti ja dovesti eriku da ne usisavaš
stalno ide s poda

Što se police za cvijeće tiče, nekak mi šuplje odjekivalo dok sam čekićala, ajd, sva je sreća što sam izabrala male čavliće, nisu stigli do cijevi ili električnih instalacija. Dalje je sve u bložjim rukama.

kad je okupljanje?

čavlići su super.Samo gletanje rupa koje sam pobušila su mi lani naplatili parsto kuna.

Božićnice, kćeri moja najmilija, žudnja za ljubavlju je bezvremena: ako si imala sreće da ti se ispuni za mladih dana, onda ne znam što je bilo kasnije, ali ako nisi - a ja nisam - nije svejedno jel te smrt prepadne dok si još zgodna i prpošna ili baš svemu tome suprotna.

:)

U međuvremenu sam ispila 2 deci poluslatkog vina, i sad sam mrtva pijana, a još ništa nisam jela. Imam riblje juhe od jučer, ali mi se jede mesina, a i spava mi se. Molim da o tome povedete računa prilikom odabira termina za kafenisanje.

Drugačije doživljavam smrt.Vidjela sam puno umiranja.

Idem si ispeći pileća krilca, komada 4, i poneki krumpir da upiju alkohol. Sve drugo - kasnije.

A ti je se baš i ne trebaš jako bojati.Daleko je.

Nije baš isto kad umire netko s tvojim licem, znaš... Ali, više nisam raspoložena o tome. Trijeznim se.

Dogovorite se pa mi javite.Imam nekakvog uredskog posla kasnije, pa ću dozujati usput.

Božićnice, čar života je u tome što ne znamo je li daleko ili blizu. Viđ slike ceste - sve ovisi o procjeni udaljenosti, zar ne? ;-))

Sve pet.Kužim.Cmok!

kad oćete i ako stignete
koji alkohol u pileća krila?
da samo puhnem u njih?

Prije 7 me niš ne pitajte.

Treba misliti da je daleko;)

sad sam se raspizdio i idem naložiti vatru

postalo malo studeno