Ne zelim pricati o smislu

. pjevaju Shellac u svojoj 'Pjesmi minerala'
Crveni, zeleni, smedji, plavi i jos neki drugih boja. Sjedili su na ogradi, promatrali istoimenim ocima brze automobile u trku: lijevo-desno, krug naokolo, lijevo-desno, krug naokolo...
Kako sam sjedio u tom ringispilu, u sredini vrtuljka, okolo ti auti, a ja s tobom u tim svojim rukama smijesnim, i flaster imam, a jedva da sam se i pomaknuo. (Nasmijesio sam se kad je mama ostavila zuti cvijet uz jelo.) Zgodno je imati nesto zivo kraj sebe za ruckom, pa bila to i misao.
Onda su htjeli postati lesinari, ali nisu znali kako bi se to radilo. Pa su nalikovali katkad na amorfne mase bljuzge sto padaju s neba, nekog nedefiniranog oblika izmedju cistoce kristala i besprizornosti blata, ali tako je to valjda kad si ziv?
Ja ne, naime. Ne mislim. Mislim da je mozda bolje, tako da. Mada ni sad ne znam. Korak je bio pogresan, ili ja, kao da sam u pjesmi s tobom. Eh, da, to je bio neki lajtmotiv. Ta prevelika briga. Od lakoce ostalo je samo to l-slovo, kao lasta(vica). No, da. Ona je hrabra ptica, pravi zmaj od sestre. Previsoka za moje oci. Ima ih tako, da sad ne nabrajam sve. Mada i ne tako puno, zapravo. Da, a odluke su katkad dvojbenog sadrzaja. Nedvojbeno je pak moje samozatajno uplaseno popustanje. U redu je da me udara, kao i tebe tvoje. Sve cega je premalo treba narasti, cega previse treba pasti.
Tja, tesko mi nas je gledat' ovako. Pa nacinjeni smo za let. Nda, veli to i Tin na onom Krematoriju, nije mu neko veselje. Svatko tko prica o vrijednosti zivota boji se smrti, svatko tko velica ljubav, ne voli. Svatko tko propovijeda vjeru, zapravo sumnja. Uvjerava sebe. Stvari se zive, a rijeci ionako u zadnje vrijeme cure kao kad nam recimo curi nos.
Navikavanje na zivot u paradoksu? U negaciji sebe? Pa da, nakraju to je samo drugi opis za pokusati preduhitriti strah od vlastite prolaznosti. Lazno i suvisno. Suvisno, prije svega. Sasvim suvisno. Kao i ove rijeci kojima raskriljujem ruke ne bih li te dohvatio na tvom proputovanju izmedju neba i podzemlja. Ili obratno.
Da, da, spremni smo se dati posve i cijeli samo u trenutku dok nije moguce. Poslije, kad su stvari pri ruci, kao da spustimo ruke. Pa nas one redovito puknu u nos. A sporo se zbiva to obecanje zdravog veselja. Pih.
Aha, da dovrsim pricu s pocetka. Dakle, bila je ta livadica oko koje je bila ta staza za trcanje po kojoj su se ukrug zurili ti auti. Ja sam, kako rekoh, sjedio s nekom tobom u rukama u sred toga. Oni s ocima u bojama sjedili su na svojim preckicama i htjeli lepetati. Bila je malo tjeskobna neka situacija. A i cini mi se da smo si mi jedno drugom bili nesto poput lutke. Bas onak bezveze. I nikakvo sareno nebesko zvono nije se cinilo kao vjerojatna mogucnost za bijeg.
Sve skupa kad to pogledam ovako sa strane, cini mi se da je manjkalo sasvim jednostavne lakoce. Onako, jednog zdravo usmjerenog osmijeha koji nije maska. Da, mislim da sam time nasao opravdanje za naslov, pa necu duljiti.
Laku noc. Slatko sanjajte.

(Upute za uporabu:
Rekao bih zapravo, s mislima ima samo dva pravila:

1) dobro je uciti odbaciti teske misli, i
2) pri tome si ne smijemo lagati.
I to je sve. Primjenjivati uporno.
Naci dakle, dovoljno laku misao na kojoj mozemo letjeti, a da je dovoljno cvrsta da ju sadasnja (!) stvarnost nece ostetiti.)
 
I imajte na umu da pravim zongliranjem mislima mozete stvoriti sasvim drukciji svijet.
 

nadam se da lijepo snivas...

da, došla sam do istih pravila večeras, zapravo, da budem iskrena, pročitala sam ih u i chingu kao odgovor na dilemu... :)