Ručkić krčkić

"Respekt, lanena!"

Ovak: radila sam kao prodavačica, novinarka, prevoditeljica, tajnica jednog UN projekta, direktorica uvoznog odjela jedne poprilične firme, a sve to između svoje osnovne vokacije: predavačice engleskog jezika. Sve ovo drugo su bili predasi, odmaci, pokusi... Ali, nastava, da, tu sam ja - ja. I u tome sam najbolja.

Sa spomenutim prekidima i paralelkama, radim taj posao nekih 27 godina. Počela u osnovnoj, prešla u srednju školu, paralelno zavrtila neke svoje tečajeve, prešla za stalno na tečajeve, a sad sam stalno u visokom privatnom školstvu. Iz državnog sam otišla kad su mi učenici rekli da sam "predobra za njih; i da im je žao što se toliko mučim s njima, a ne bih morala". Ne odmah, iako sam istovremeno imala taj neki svoj tečajski aranžman, za koji su me skupo plaćali i ljubili tlo po kojem sam hodala od sreće što se uopće želim baviti njima. A onda sam shvatila da se neću roditi dvaput: ima lakših poslova; ima bolje plaćenih; a ima i takvih koji su i lakši, i bolje plaćeni. E pa, zaribala sam se! Ima bolje plaćenih.

Ako škole kakvu opisuje lanenka zaista postoje, dvostruko sam se zaribala: jer takva škola treba biti. Ona iz koje sam ja otišla, moja zadnja državna, nije bila: ondje se učenike (pazite - usred rata!) kažnjavalo nemarom za potplaćenost osoblja, ondje se igralo igrice između raznoraznih sindikata, ondje se štrajkalo pa odrađivalo, što zaista nema smisla, a i nije bilo potaknuto željom da učenici dobiju što zaslužuju, nego strahom za svoje plaćice... Ja sam, dakle, otišla iz TAKVE škole. Ugledne, zagrebačke.

Tečajevima je ubrzo prošao rok trajanja, tj. financijskog blagostanja, sigurnosti zaposlenja i urednog radnog vremena: privatizacijom je grad Zagreb dobio (u to vrijeme) 400-ak privatnih škola stranih jezika, koje su poslovale kaubojski, plaćajući minimalne nadnice nekvalificiranim djelatnicima (profesora praktički nije ni bilo, izgubili se u UNPROFOR-u, privredi i emigraciji) za neprijavljene i neoporezovane satove polaznicima koji su ih masovno upisivali, prelijeni, preblesavi ili jednostavno preravnodušni da bi podijelili cijenu tečaja s ukupnim brojem sati koje dobiju i provjere je li diploma koju će steći nešto vrednije od toalet papira ili ipak ima nekakav žig i nekog Ministarstva, a moja plaća, u uglednoj školi stranih jezika koja predatira kaubojski kapitalizam i posluje lege artis, spušta se čak ispod razine nastavnika iste razine u državnoj, dok mi se radno vrijeme povećava na raspoloživost od 7 ujutro do 10:30 navečer, i to na razbacanim lokacijama. Pride Rvati počinju uviđati značaj love pa za to što su platili očekuju čuda, čudesa i čudotvorine.

Svejedno, ja 42-satni radni tjedan odrađujem u četiri (4!!!) dana, jer peti je predviđen za stručno usavršavanje, koje uredno obavljam, jer nema teorije da zabušavam - otkaz neću dobiti, doduše, jer firma nema love za otpremninu i eventualne sudske troškove, ali neću dobiti ni satnicu. Pa ti živi od crkavice koja je minimalac minimalca.

Učenici ništa od toga ne znaju. Na posao dolaziš dotjerana, vedra, namirisana parfemom iz testera, a ja, priznajem, pravim-pravcatim, zahvaljujući nekim osobnim vezama s uvoznicima. Oni misle da živiš za njih, zbog njih, i samo kad si s njima. Na tečajevima ne očekuju da će proći samo zato jer su platili, bar moji nisu, možda zato jer sam ih pripremala za polaganje međunarodno priznatih ispita; ali, kad sam prešla ovamo gdje sam sad, gdje se daju ocjene, a na kraju i sasvim ozbiljne kvalifikacije, bilo je grdnih muka razuvjeriti ih da uplata školarine NIJE isto što i stjecanje diplome.

Sjećam se, jedan se, sasvim na početku, okomio na mene kad sam ga zbog nečeg opomenula: "Što je vama, pa ja VAS plaćam!" Onda sam još bila mlada i cool. Mirno sam ga odmjerila i upitala: "A za što me plaćate?" "Pa da naučim engleski", uzvratio je, još uvijek bahatim tonom. "Upravo tako", rekoh, "NE za to da udovoljavam vašim hirovima. A zašto me plaćate? Znate li vi naučiti engleski bez mene?" E, na to je pitanje ušutio. Naravno, taj nikad nije diplomirao... Ali cijela njegova grupa jest. I nitko nikad više nije zucnuo da plaća nešto nedefinirano - znali su što plaćaju. A to su i dobili.

Na mojem sadašnjem poslu nije sve idealno. Ne mogu ovdje pisati čime jesam, a čime nisam zadovoljna, baš zahvaljujući iskričarskoj zlobi i onom nekom bezveznom anonimnom pismu zbog kojeg moji nadređeni ponekad zirnu ovamo, a znaju mi nick. Nisam u sindikatu i ne namjeravam biti. Kad me nešto tišti, pregovaram sa svojom upravom. Ponekad se izborim za svoje, ponekad ne. Ponekad mi jednostavno učine uslugu, ponekad ja odradim nešto gratis, iz obzira prema upravi, ili iz obzira prema studentima.

Koji su sa mnom preživjeli moje bubrežne kamence, ulazak u klimakterij, uzbunu zbog kvržice u lijevoj dojci, nedijagnosticirani visoki tlak koji se manifestirao kao migrene, a sve ne znajući o čemu se radi... Ma, znali su oni da nisam u najboljoj formi; ali su isto tako znali da nisam kivna na NJIH. I nikad više nitko od njih nije rekao "Ja VAS plaćam", niti tražio nešto što im nije navedeno u ugovoru. OK, možda ponekad malo više pažnje, malo više raspoloživosti nego što bi dobili u državnom sektoru... Ali, to su, uostalom, zaista platili.

Mi u privatnom sektoru ne štrajkamo. Kad nam je pun kufer, odemo, ako imamo kamo. Ako ne, radimo. Zato jer od nečega moramo živjeti, ali i zato jer se naših klijenata, tj. učenika, zaista ne tiču naši egzistencijalni problemi. Kao što se nas ne tiču egzistencijalni problemi prodavačice u pekarnici. Ne neposredno.

Ali nas se tiču društveno. I u pravu je The Baba, koja je rekla da će poslodavci u privatnom sektoru pad plaća u državnom iskoristiti za to da snize ili ne povećaju naše, ili da nam povise norme, što ti pak dođe na isto. Zato su interesi nastavnika u oba sektora podudarni. Međutim, ajmo već jednom odrediti načine pritiska na poslodavce, bili oni apstraktni poput "države", ili osobe s imenom i prezimenom: jesmo li mi struka u kojoj štrajk ima smisla? Postoji li još neki način? Tko snosi posljedice našeg nezadovoljstva?

Učenici, bojim se. Koji iz generacije u generaciju do mene stižu sve slabije obrazovani, a blogme i odgojeni. Nakon 12 godina školovanja u pretežno državnim školama!

Haug.

i dolazit će vam sve gori i gori, jer će kadar koji ih treba odškolovati od osnovne do srednje škole u ovakvim uvjetima postajati sve nekvalitetniji.

i to je činjenica iz prakse. nakon 5 godina rada u školi, sve više onih koji su u mogućnosti otići raditi negdje gdje drugdje, odlaze. ustvari, odlaze najsposobniji jer ih se ničim nije motiviralo da nastave raditi taj posao.

A kajzanam, styx... Nije sve u lovi. Kad sam upisivala faks, s 18 godina, komparativnu i engleski, znala sam da u tome ne leži lova. Ali to VOLIM. To ti je kao i s brakom: nemreš to izdržati ako ga NE VOLIŠ. Točka. Sve ostalo - skoro pa nebitno.

Nažalost, danas više nije izbor hoćeš li raditi za više ili za manje love, nego hoćeš li uopće raditi... Kod mene na doktorskom studiju sve puno 20+ odlikaša koji će doktorirati zato jer nemaju prilike raditi. A tko ih je, jebiga, upisao? I tko onda radi, ako ONI ne mogu naći posao?

a nije sve u lovi. ali i vremena postaju malo drugačija. zamisliš da dolazi nova garda koja upravo završava fakultet. odgajana na principu gdje je lova možda jači parametar za "uspjeh" nego što je bila tvojoj, čak i mojoj generaciji. ja sam još donekle odrasla s uvjerenjem da je prosvjetarsko zanimanje hm, bar plemenito. nisam sigurna da i ovi sadašnji odrastaju i istom uvjerenju.

Koliko ja vidim, fala blogu, najnovije geracije nisu toliko inficirane lovom kao one neposredno poslijeratne - a te su bile takve zbog STRAHA koji su proživjeli njihovi roditelji. Ja ti vjerujem u old money: vjerujem da civiliziranost počiva na podrazumijevanju postojanja resursa. I postojanja dokolice.

I mislim da su zato ove rvacke novoobogaćene ili bogatunski orijentirane generacije takve kakve jesu: poput dobitnika na lotu koji sve rasprčakaju za godinu dana. Jer jednostavno ne znaju s lovom - jer je nikad nisu imali i nikad nisu naučili.

A što se tiče plemenitosti učiteljskog zanimanja - paaaaa, ona je neupitna, teoretski. Praktično, djeca uče iz onog što vide. A vide svašta. Između ostalog i to da njihova bivša raska kontejneraši kad ode u penziju.

Pa ajd ih sad uvjeri da znanje nekaj vrijedi! Ha?

mene je zaprepastila količina gorčine koju ljudi sipaju u komentarima o štrajku. fakat je tu nešto gadno nahero:)
(sorry, morala off i opet moram)

tko radi!?
rade neobrazovani i primitivni bosanci koji su svi podobivali ovdje poslove preko rodbinskih veza.

naročito u zdravstvu...same bosanke med. osoblje...puše, prostače, viču na pacijente...3 metra od operiranih srčanih bolesnika one dime u svojoj prostoriji i takve smradne onda idu "njegovati" pacijente...pri tom se naravno i izderu s vremena na vrijeme na njih.

a "naše" žene, odavde...dobiju nogu ako na poslu odu dva put na toalet ili ako drže prekrižene ruke.

malo ih je koji tako beskompromisno drže do načela, istinski respekt