Ručkić krčkić

...ne ide iz Ega: Ego zna i Ego voli biti u pravu. Kreativnost se zgodi kad ne znamo ili nemamo, pa pokušaš ovako, pa onako, i ne znaš ni što će, ni kako će ispasti na kraju. Kreativnost kreće od pitanja, a Ego živi (sasvim samozadovoljno) u odgovorima.
Ja sad pišem iz ega, zato jer ovo znam, iskustveno. Krećem od naravoučenija, a pitanja koja su me ponukala da do njega stignem zapravo više ni ne pamtim...

Svoju prvu priču sam napisala ne znajući što će biti, pojma nisam imala kako će se radnja razvijati: krenula sam od jednog istinitog događaja koji mi se učinio jako smiješnim: moja prijateljica i njen dragi, pasionirani gurmani, vozili su stotine kilometara do neke gostionce u kojoj se fenomenalno jede, e da bi na koncu pokusali nešto sasvim prosječno, ali za velike novce; kad su se potužili prijateljima koji su im preporučili tu krčmu, ovi su rekli "Pa normalno, tu se jede to-i-to, a sve drugo im je bezveze". Nisam ni sama znala zašto me to toliko nasmijalo, a pokrenulo me da sjednem, i u dahu, bez prekida, napišem cijelu cjelcatu priču od 10-ak kartica, o gostioničarki koja gostu za kojeg se zagrijala podvaljuje svinjetinu umjesto škampa, jer ovaj tvrdi da dolazi samo zbog njih i pojma nema kakvog su okusa i izgleda. Gostionica je bila polazište, prevarenost je postala drugačija od one iz stvarne priče, ali istinita na jednoj sasvim drugoj razini, istinita u mojem životu, ljubavnom pače, životnom, štoviše... Smišljanje peripetija i raznoraznih obmana nasmijavalo me do suza, a neizvjesnost kako ću sve to privesti kraju držala budnom, živom, usredotočenom sve do nadomak cilja, kad sam ipak posustala: možda od nevoljkosti da završim to izvanredno iskustvo. Ali, htjela sam priču, i zato jesam. Završilo je s buncekom u grahu.

Ubrzo sam napisala još jednu priču, i još jednu, i još njih, jednostavno mi se sve oko mene počelo vrtjeti u tom nekom fikcionalnom svijetu, zapravo to i jest cijeli ciklus, labavo povezan mjestom i nekim likovima koji se ponavljaju. Niti jednom se nisam zapitala je li to kreativno, iako sam se čudila otkud mi sad to...? Ali, bilo je zabavno, bilo je izazovno, bilo je teško i bilo je smisleno. Neke priče jednostavno nisam uspijevala napisati - baš one koje su mi, osjećala sam, najvažnije. To je bilo preteško.

I tak sam na internetu otkrila neki natječaj, pošalješ dvije priče i ako im se svide, dobiš besplatni tečaj kreativnog pisanja. I dobila sam ga. Ajme meni!

Ma, nije bilo loše. Ali, zaista, najvažnije što sam naučila bilo je da nema tog tečaja na kojem se uči kreativnost. Uči se kako održati razinu radne discipline koja pogoduje njezinoj realizaciji, kako iskoristiti poticaj, kako doraditi vlastito djelo... U stvari, osvijestiš ono što intuitivno već znaš; naučiš manje ovisiti o drugima, koji brže i jasnije vide viškove i manjkove, a više se oslanjati na vlastite procjene. I na vrijeme. Puštaš svoje djelce da se kiseli, kao kupus, onda je bolje. I ne ukenjaš se od bjeline ekrana, kad znaš sredinu, kad imaš sliku, imaš poticaj, ali nemaš, jebeno nemaš onu prvu rečenicu.

I onda to radiš, sve dok osjećaš onu istinsku smislenost i radost koje nadvladavaju sve druge teškoće. Jer jedino tada - po mojem - vrijedi pisati. Kad kroz vlastito pripovijedanje učiš, o sebi, o svemu oko sebe, kad stvaraš višedimenzionalne svjetove u kojima su upitnosti jednako upitne kao i u ovom opipljivome, ali ti imaš tu slobodu, to vrijeme, da oko svakog pitanja prijeđeš puni krug i sagledaš ga sa svih strana; i onda se, intimno, odlučiš za neku; ali u priči je to gotovo nezamjetno, pogotovo površnom štiocu.

Već dugo ne pišem tako. Pišem ovako, iz ega, s odgovorima na gotovs ili zabavom na nišanu; ali kuham onako, kreativno. I puno toga odbacim ili se stvarno zaprepastim što mi je i kako mi je ispalo - ponekad fenomenalno, ponekad katastrofalno. Ipak, one najteže priče, one neispričljive iz onog početnog ciklusa, eeeee, njih sam napisala. Jednu od njih baš ovdje, na Iskrici ("Paučenje"). Malo mi je krivo što ne pišem više... Pitam se, je li moguće da sam sve napisala? Ili samo treba proći dovoljno vremena da me ona pitanjca, koja sad samo uporno i počesto neugodno škakljucaju, postanu nametljivo prisutna? Hoću li odgovore tražiti pisanjem, kuhanjem, štrikanjem, slikanjem...?

Ne znam. I zato vam ne pišem bezvezarije. Nego ono što znam. Bez pretencioznosti i pretenzija da budem "kreativna" poput bloških sveznalica i nepogrešivaca.

ovako, za razliku od nekih bloških sveznalica i nepogrešivaca, meni se, iskreno..... svidi sve kaj na pišeš. ne komentiram baš previše jer mi se čini da nemam kaj dodati. i da bi svaki moj komentar samo pokvario dojam teksta
jbg.... nisam tak dobra :((((
makar ponekad znam iznenaditi sama sebe.....
i sovica ti je uvijek ... originalna ........... eto takocaaaaaaaaaa

Mislim da sveznalice i nepogrešivci nekak šire oko sebe taj strah od nepretencioznosti, Bell... A ja stvarno ne vidim zašto bi pretencioznost bila bolja od časnog pokušaja koji, eto, ponekad ne uspije? Ili zašto bi komentiranje trebalo biti za ili protiv, "bolje" ili "lošije" od samog teksta ili - još bolje! - njegovog autora. Za mene, dovoljno je držati se teme. A čak ni to se ne mora :-))

Eh, da... hvala na komplimentima! :-))

da pozdravim i dobar dan pozelim

Bok, raky, kasikaj?

bog Vega a di bi ja bija evo na pucini ,

Hehe, svi smo mi na pučini, svima nam se pomalo ljulja pod nogama :-)) (Sporo odgovaram jer se spremam na posao.)

a mašta a fantastika a ratovi zvijezda a?

neko na posao, a neko s posla...... bokiććććććććććććććććććć

Romane, ta djela imaju drugi cilj i sasvim drugi proces nastanka. Njihova je osnova u maštovitosti, koja nije istoznačna s kreativnošću. Međutim, ne mogu im zanijekati ponekad zaista sjajna postignuća :-))

Fantastika je nerijetko sasvim običan koncept transponiran u neki ukrašeniji i "udaljeniji" svijet. Ratovi zvijezda, na primjer, imaju sasvim istu hijerahijsku strukturu, tipske karaktere i vrijednosni sustav kao i svaka turska ili meksička sapunica, i to se (bar koliko se ja sjećam) uopće ne dovodi u pitanje. Kreativnost SVE dovodi u pitanje - upitanost i prikaz te upitanosti, tog procesa traganja za odgovorom jest ono što je razlikuje od maštovitosti ili šablonskih uradaka.

Ufff, ufff, moram gibat, počinjem u 5, a i pseto se još mora ispišat... Gibam!

pa valjda stvaranje jest kreativnost,a mašta je kreativna bez granica,ali bez neke upotrebne vrijednost

pesonja bu pišal entima po nogama

enti idu u rat