Ručkić krčkić

Nek je to vama bezveze, ali meni je to vrhunska klopa; kao i rijetki, gotovo tekući, gris s čokoladom. Ili vrući crni kruh s masti i šećerom (ufff, otkad to nisam jela!), ili police krumpira u ljusci, s maslacem. Čaj od šipka, malo prezaslađen.

Jer to su okusi djetinjstva, zar ne? Ne znam tko mi je kuhao krpice sa zeljem, baka vjerojatno, jer mamine nisu bile bogznakaj, ali moj DNK je nekako upio one bakine i ja ih danas izvodim vrhunski, s dosta luka, s finom, sitno nasjeckanom pancetom, kupus obavezno narezati nožem, a ne ribati, onda se izgubi u tijestu, ne osjetiš ga pod zubima, umjereno zapaprene. Gris su nam davali u vrtiću, a doma nikad nisam uspjela ponoviti okus, valjda zato jer su koristili mlijeko u prahu, ali i zato jer ja prema samoj sebi nemrem biti baš toliko štedljiva koliko je bila teta Desa, pa mi uvijek ispadne gušći. Crni kruh s masti mi je davala teta Marija, onog jednog ljeta kad su starci morali ostati u Zagrebu, a mene su poslali k njoj na more - mislim da su se te godine razvodili, a onda ipak odustali. Police s krumpirom je radio stari, kad je bio dobre volje, a to je bilo jako rijetko i zato je to bio pravi praznik. A čaj od šipka - svaki put kad sam bila bolesna. I dan-danas.

I tak si sad mislim, dok čekam da se krpice prohlade a okusi prožmu, u nama zauvijek čuči to dijete, kao i onaj reptilski mozak, koliko god ih prerasteš, koliko god evoluiraš, oni se uvijek jave, uvijek ugrabe priliku da ti kažu da su tu. I nekak mi bude drago što jesu; što mogu uvijek iznova, pomalo, a svaki put sve više, (za)voljeti tu bivšu sebe, koja nije bila dovoljno voljena.

I što ne moram tražiti od drugih da mi nadoknađuju tu ljubav.

krumpirove police praznik :)
a jebenmju tad je i krumpir bio drugačiji

Ja sam uvijek jela silom.Sjećam se da mi je jednom dopizdilo "jedi, jedi"
pa sam si izlila tanjur juhe na glavu.
Klopa me ne vraća.

Pole obožavao sa špekom, ali krpice, ajmeee. Nikako se naviknuti na "slatkoću".

Sve je bilo masno.Uvijek maasnooo.

Ali volim vidjeti cvijet divljeg šipka.Bila ih puna ulica.

A o roditeljskoj ljubavi nisam nikad puno razmišljala.Valjda su me voljeli dovoljno.

Upravo smazala prvi tanjur krpica (nakuhala za još dvaput danas i bar jednom sutra) - fali malo soli.

Kamenjarkovići su malo stisnuti.

Hehe, samo iz priča znam da je postojalo vrijeme kad čak ni JA nisam voljela jesti ;-))

A police sa špekom su super, ali nisu praznik, to može biti samo nešto iz djetinjstva (što će reći, valjda mi u djetinjstvu nisu davali špek, a znam da smo ga imali... hm. A zakaj?)

Mene su gnjavili za popizdit.Ovo s juhom je bilo tamo negdje u petnaestoj.

Da se ne ugušiš:)
Znaš da je špek i pršut nekad bilo užasno teško prožvakati.

Stalno sam se davila neprožvakljivim trakama pršuta.

Ja sam prevrnula tanjur s juhom negdje oko 30. - kad mi je sveki došla "pomoći" s bolesnim mužem, pa me terorizirala sa svakim, i najmanjim koračićem u pripremi te jebene juhe - ono, ja zarađujem lovu dajući instrukcije u sobi (zato sam babuskaru uopće i pustila u kuhinju), a ona ulijeće "gle kako sam lijepu mrkvicu našla, sad ću ja nju narezati", pa onda "vidi krasnog peršina, sad ću ga nasjeckati"... E, kad nije umuknula ni za vrijeme ručka, nego je sve ponovila, samo u prošlom vremenu, pukao mi je film: samo sam prevrnula tanjur. Ustala i otišla. Od stola i iz kuće (ali sam se u kuću ipak kasnije vratila).

hehe

Ja se sjećam rezanaca koji su mi se zakeljili po kosi.
Par dana kasnije je došla mamina tetka i škropila me svetom vodom.
Laički egzorcizam:)

Sva ova jela koja sam pobrojala zapravo potječu iz nekih situacija kad je netko brinuo o meni. Valjda mi toga fali - te brige. Možda "ljubav" i nije prava riječ.

Ti si razmažena:)

Nisam, ali volim kad me maze :-))

Ako nema nikog, onda mazim samu sebe. Mislim da ću se konačno i razmaziti :-))

Razmisli,
Jedino, dugo očekivano dijete.

Ma, nisu oni htjeli dijete, nego nekakav flaster za sebe. A kad su skužili kaj su dobili, ajme užasa! Blogami, vidjelo im se na faci (bum ti pokazala fotke).

:)

Drugo nisu imali jer su zaključili da bi im to bilo preteško (stara pobacila). A i ja sam bila protiv, mislim, ni meni nije bilo dosta onoga što sam trebala, baka je umrla, dida je samo cugao i zavodio, i sad da to malo pažnje i brige dijelim s nekim drugim??? Rekla sam da ću to drugo dijete zadaviti u kolijevci dok su oni na poslu. I mislila sam to.

I mislim da sam dobro mislila. Razlika bi bila 7 godina, znači, ja bih bila besplatna dadilja. A već sam dadiljala to dvoje koji su me rodili + didu.

Mislim da ti ne može nedostajati nešto što nisi imao/la.
Kako bismo znali da nam nedostaje nečija ljubav, briga i sl. ako ih nikad nismo osjetili?

Iss..uvažavali su tvoje mišljenje dok ti je bilo 7?
Slušali su te?Pitali?

Baka se iskazala, zato sam znala za razliku. I da, slušali su, jer im je pasalo. I samo zato jer im je pasalo.

Sad tek vidim da sam ja prema svojoj staroj, osobito sad, pred kraj, imala točno onakav odnos kakav je ona imala prema meni u djetinjstvu: nevoljku brigu. Ne sasvim lišenu simpatije, ali nevoljku, iz osjećaja dužnosti.

Zato su bake zakon.
Dovoljno zrele da same sebi više nisu fokus.

Umjetnost je osjećaj dužnosti u glavi prikazati kao ljubav.Mislim.
Briga za druge je često pain in the ass.

A klince dobijemo baš u vremenu kad smo ful okrenuti sebi.

Bake su najbolje mame.

Pa klince i stvoriš zato jer si okrenuta sebi i jer ih doživljavaš kao produžetak sebe. Tek zrelošću shvatiš da to nisu, da su osobe sami po sebi. Bake to odmah vide.

Jedan od finijih tereta koje roditelji mogu natovariti klincima na pleća je spika "Nisam se razveo/la zbog tebe/vas"

Pretpostavljam da moja baka mojoj majci nije bila osobito dobra majka, jer slabo je ova od nje naučila kak se to radi. Ali meni je bila super.

Je, je... moji su se vjenčali zbog mene, onda su se razveli zbog mene, onda su se opet vjenčali zbog mene, onda se nisu razveli zbog mene, a zbog mene bogme ni to drugo dijete nisu imali, i uglavnom, oni su takvi kakvi jesu sve zbog mene - kao da ja njih predatiram, a ne oni mene.

:)

Stara je pred smrt imala trenutak iskrenosti. Kad sam je pitala što najviše u životu želi, što je uvijek govorila da joj je najvažnije u životu (predviđeni odgovor je glasio "Tvoja [tj. moja] sreća"), odlučno je rekla "Svoju slobodu!". I moš ga jebat...!

hahaha!
divno.

Btw, kad razmišljam o nekoj budućoj sreći svojih klinaca..
Direktno je vezana s mojom slobodom.

Je. I zato je među nama sve štimalo dok nije trebala previše moje skrbi, jer i ja u svojem životu najviše cijenim svoju slobodu. E, kad su se te dvije slobode našle u sukobu interesa, onda je postalo gadno.

Zato je trebaš mic-po-mic osvajati već sada, da se ne iznenade previše ;-))

Uz dodatak spoznaje da sam odradila s njima koliko toliko dobar posao majke.

A i to jednim dijelom "zbog sela".

Ma gle, brinuti o nekome ne znači da trebaš uživati u svakom trenutku te brige (uostalom, ja bih to smatrala ozbljnim poremećajem osobnosti!), nego da to radiš iz puno razloga, zato jer si tako odlučila, zato jer nema tko drugi, ili zato da možeš biti na miru sama sa sobom, a prije svega zato jer osjećaš da je tako ispravno. Ali brate mili, svakom normalnom dopizdi! Bar triput dnevno.

O da.Ali se s klincima izravna prije ili kasnije.Ako upali.Plus imaš osjećaj da ulažeš u budućnost.
Briga za roditelje je drugačija.Moraš izvući energiju vežući se za nešto iz prošlosti.

Naporniji posao.

Ja sam to odradila iz inercije - uvijek sam brinula o njoj, pa tak i sada.

Zato ti svaka čast.Ziher te napilala majka pošteno.

Idem se sad pobrinuti za pseto... Viš, ta vrsta brige je drukčija, tu ja dobijem puno više, radost, veselje, zahvalnost, odanost, iako mi ta njegova potpuna ovisnost o meni smeta. Uvijek mi je smetalo to kod pasa, zato sam dugo više voljela mačke. A sad ovisi o raspoloženju, ponekad mi je krivo što je moja mezimica baš TOLIKO nezavisna. A hebga. Idem dok je temperatura još u plusu, ako je, valjda je.

cmok!
fino je vani.