Ručkić krčkić

Faka nas naša vlastita Vlada, a sami smo je izabrali; fakaju nas poslodavci, a i njih smo (valjda) sami izabrali; fakaju nas mediji, u ime onih koje smo sami izabrali, a mi možemo izabrati one koji će nas fakati i onda ih platiti, osim HRT-a, kojem obavezno moramo platiti da nas faka. Fakaju nas zimske službe, plinare i elektre, internet i mobile provajderi, a sve smo ih izabrali i svima plaćamo. Fakaju nas i oni koje ne biramo, zamišljeni prolaznici koji nas natjeraju na skliski led, bezobrazni klinci koji nam ledenjačama razbiju prozor, nadrkane prodavačice koje na nama iskaljuju frustracije zbog fakanja koje im se ne sviđa i cijeli niz drugih fakera, kojima moramo platiti, i koji nas ne vole.

A ne volimo ni mi njih.

I u tome je štos: da ne voliš onoga tko te ne voli, a voliš onoga tko te voli. Dec it. I icokej.

Svima drugima preporučujem nek si nabave psa: dobit će bezuvjetnu ljubav, neupitnu odanost, neprestanu zabavu i doživotnu vjernost. Ali - bez fakanja.

Eh, da, u tekstu zaboravih napomenuti: u ovom sveopćem fakanju nitko ne uživa, a bogme baš ni prijateljstva nema.

Tak da si ja mislim, ak imaš frenda koji ti je stvarno dobar po svemu i svačemu, uključujući i namjerno, izborno, ali neobavezno fakanje - mašala!

Mislim da takav zaslužuje da mu progledamo kroz prste za poneki propustić, tipa beskrajne zaljubljenosti u nas, a mi nezaljubljene u njega pa cvatemo od važnosti.

Iako je to za iskričarsku žensku populaciju očito jedina varijanta (osim trajno uvezane i/ili udadbene) koja ih ne bi ponizila. S frendom. S nefrendovima - općenarodna raspaljotka je čist OK.

Zapravo se pitam koja je to ljubav koja bi bila iskričarskoj ženskoj populaciji općeprihvatljiva? Pseća znam da ne bi, baš zato jer nema fakanja (ako ga nedajblože ima, onda je to za svaku osudu!), ali ne vidim niti jednu drugu koja bi joj bila dorasla.

Mislim, u većini životnih situacija pristajemo na neki kompromis, što zbog toga jer ne ide drugačije, što zbog svijesti o vlastitim nesavršenstvima, ali kad stignemo do genitalija, eeeee, onda sve mora biti cakum-pakum, bez propusta, nepropusno i stopostotno.

(Bit će da su im takve i genitalije.)

U stvari, najveći fakfrend Iskrica Webloga je vuklisica: svakoj je frend, a svaku bi fakao, s puno ljubavi. Izdašan ko duša! :-))

E, idem sad jer ću početi prostačiti... A nije red, stvarno nije, bolje fakanje, zar ne? :-))

Ma, imam još malo cajta, a i ne da mi se misliti o nečemu što me trenutno muči, a vjerojatno će se razriješiti za cca 2 sata...

Htjedoh reći, je li kolegicama blogericama palo na pamet da je Iskrica nešto poput second-hand shopa? Teško da ćemo ovdje pronaći neke vrijedne antikvitete, iako možemo naletjeti na niz starina.

Frajeri o kakvima one fantaziraju budu razgrabljeni u roku odma - te godinama prate budne oči, čim nešto zaškripi u njihovom super-braku, u kojem su oni super, a jedina im je mana nesuper žena koju će, super kakvi jesu, vremenom eliminirati iz svojeg života; i na najmanji nagovještaj nevolja u raju, pali se sustav za uzbunjivanje, a u akciju kreću trupe tješiteljica sa zadnjim namjerama.

Takav ne stigne ni do kvartovskog kafića bez pratnje bar jedne, a češće nekoliko njih takvih. Da ne bi, jadan, shrvan jadom, zabrazdio s opakom konobaricom, jel'te.

Ne puste ga ni u menzu, ni u restoran, sve one organiziraju i srede, izoliraju ga od napasti, a najprodornije i od konkurencije. I dok si reko "seks", frajer je off the market.

S takvima je kao s aukicijama u Christie's, do njih isprefakana raja nikad ni ne stigne... a dražbe su obično zatvorene za sve izvan izabranog kruga.

Kaj mislite da bi naši lokalni poetski navudreni ljigatori bili na slobodi da nekaj vrede?

Meni su fakeri draži. S njima ti se može posrećit da postanu i frendovi.

A sad se stvarno moram mrdnuti.

okej ti je ovi al nekako prejebački za mene sa iskrice