Pogled iznad tipkovnice

Probah; intelektualca, strojara, narkomana, pravnika, bauštelca, inženjera, boksača, konobara, DJ-a, tehničara, oženjenog, slobodnog, maloljetnika, a i onog u kriznim godinama, susjeda, probah dvojac, bili smo trojac, probah i žensko tijelo, i svoju pičku, probah doktora, plesača, muzičara, studenta...Upoznah Kauboja, pravog Kauboja, koliko uopće može biti Kauboj u ovom svijetu, među svim tim motornim vozilima, među betonskim ulicama, među semaforima, svim tim prometnim znakovima, bez kaktusa, bez kanjona, bez svog konja. I mislim da će i ova priča ostat nedovršena, jer kao prvo nemam materijala, nemam dokaza, nemam začina, da bi uopće mogla napisati, stvoriti Legendu o Kauboju, i sad se pitate zašto sam se onda uopće upustila u ovakvu priču?!? Zato što na neki svoj način osjećam povezanost s tim Kaubojem, iako ga još nisam probala. I mogla bi ovako napamet govoriti tj. pisati o njegovom okusu, o njegovom mirisu, dovoljno je da zatvorim oči, zamislim Kauboja ispred sebe i to je to. Dovoljno da sve doživim, iako lažno i normalno da se ne mogu i neću zadovoljiti s tim, možda samo malo smočiti među nogama, i sama želja će biti veća i jača da ga što prije imam, da ga što prije dobijem, i vjerojatno dok taj moj Kauboj bude živio samo u ovoj priči, i bude samo slika ispred mojih zatvorenih očiju, sigurno neću biti sretna, sigurno ću svaku noć nemirno spavati, divlje snove sanjati, znojna i nemirna se buditi, ne naspavana pratiti dan.
Noć je. Mlada noć. Divlja noć. Ispijaju se prve votke. Čiste votke. Votke s četiri kocke leda. Kocke leda s kojima hladimo vruče, napaljene jezike. Pišem u množini, jer nisam bila sama. Izašla sam s mojom trenericom, inače slobodnom curom, cura koja je te noći nosila na sebi majicu s natpisom «Nemam momka». Cura koja diše baš kao i ja, hm, možda je sve to zbog toga što su nam horoskopski znakovi isti?!? Tako ja i moja trenerica, mantamo po našem malom gradu, od kafića do kafića, jer to je jedino što se tu nudi, čega ima i previše. Ona traži, ja samo promatram. Ona toliko željna i gladna, ja kao neki privjesak. I sad se sjećam da me je taj dan, cijeli dan nagovarala da izađemo, da vidimo malo svijeta, ljudi, muškog mesa, nagovarala me, nudila čokolade, masažu, dobar liz, i normalno da sam popustila, prihvatila sve što je tako otvoreno nudila. Jebi ga, trenerica je bila željna kurca da je bila u stanju za tu stvar dati sve. Vidjelo joj se to u očima.
Ponoć prošla, policija lagano obilazi sva divlja mjesta, muzika se stišala, ljudi još uvijek glasni i nepotrošeni. Krenule smo prema jedinom mjestu koje ima radnu dozvolu do ranih jutarnjih sati. Tamo ne baš toliko živo, manjka nevinih civila, živog mesa. Nekoliko zgodnih konobara, no, kako ih uhvatit kad su na radnom mjestu, kad sve što od njih možeš dobit tada je ništa više od golog smješka. I ja sam se odlučila zadovoljiti s tim, odlučila dok nije došao On, Kauboj. I sigurna sam da bi ga primijetila i da je mjesto našeg gibanja bilo punije, i ne samo zbog tog njegovog kaubojskog šešira, već zbog njegovih tako izraženih mišića. Napunila sam gače čim sam ga vidjela. Iako se on nije odmah zaustavio kraj nas, hm, kao da je morao napravit izvidnicu, da vidi koga sve ima tu, tko valja, tko prolazi, a tko ne, i nije imao baš nekog izbora, i morao se zadovoljiti s tako malo ponuđene već rabljene robe. Mislim da se i nije baš bunio. I prođe Kauboj i drugi put pored nas, no, sad se zaustavi. Nije bio sam. I sad ne znam kako da oslovim tog njegovog prijatelja, jer nekako nije izgledao kao Kauboj, iako je on imao konja, pravog crnog Amerikanca, s dvosjedom, kojeg smo poslije zajašili svi četvoro, kako?!? Nemam pojma.
U početku priče, izgledala sam nezainteresirano, namjerno, jer zašto se odmah nuditi cijela, onda su mi njegove oči iz pogleda u pogled bile nekako jasnije, gledale su me, gledala sam i ja njih. Trenerica je pričala s njegovim prijateljem, bacila bi tu i tamo neki pogled na nju, na njih, da vidim imaju li šanse, ima li on šanse, možda mi pošalje znak da je izbavim, ali ne, guštala je, uživala, smješkala i ispijala tu jebenu votku, sad već u kombinaciji s vodom. Hm, ako je došlo do toga, znači da neće proći još neko vrijeme i ona će odlutati s njim, morat će, morat, da bi se poslije sjećala tog proživljenog užitka, tog doživljenog vrhunca.
Ja i dalje, samo u priči s Kaubojem. Sad već toliko blizu, šapćemo jedno drugom na uho, toliko blizu, da zapravo osjećam njegov dah u uhu, i to me pali, srećom mjuza je bila toliko glasna da nije mogao čuti kako stenjem dok mi priča na uho. Mogao je samo vidjeti kako se oblizujem, možda je mislio da sam žedna, da su mi usne suhe, da to nije zbog njega. Pričali smo o svemu, i možda sad zvučim smiješno, ali uistinu dotakli smo se škole, pa starih prijatelja koji su već oženjeni imaju djecu, pa posla, pa čak i dvije koke koje su plesale pored nas, crvena i narančasta, za koju bi se on mašio, a za koju ja?!? I pita mene Kauboj moj, dali surfam, kako ne, svaki dan, po nekoliko sati, dok mi guza ne utrne. I tako dođemo do nečeg zajedničkog, jer surfa i on. Skupa sa mnom, a i tu s Vama, na Iskrici. Uf, jebote, svijet je mali. I neko vrijeme smo se natezali tko će prvi otkrit nick, na što sam ja popustila, i kad sam se otkrila u digitalnom smislu, on me ne poznaje, zar?!? Baš me pogodio, malo me zaboljelo. No, dobro, ni on meni nije poznat s Iskrice. Ali samo zato jer ja baš i ne skitam po tuđim profilima. Nema veze, obećao je da će me pročitati, da će me pronaći. Da, zalutah malo... Da, odlutali smo skupa. Do drugog mjesta. I mogu reći da mi je zapravo najdraži trenutak što sam ga provela s Kaubojem, iako je sve to bilo kratko, bio onaj u autu. I možda je bolje da nisam vidjela cijelo njegovo tijelo, bez odjeće, jer gdje bi nam onda bio kraj?!? No, nisam mogla odoljeti, morala sam ga dotaknuti, ispod odjeće. Zavukla sam ruku, jednu, a onu drugu poželjela staviti na kliću, ali nismo bili sami, pa sam se nekako suzdržala. Naslonila sam ruku na njegova leđa, on je nešto mrmljao, ništa nisam razumjela, jer u glavi su mi odzvanjali njegovi mišići i moja pička koja se tako stiskala u gaćicama. Bilo je već kasno, tj. rano, i nekako se Amerikanac našao blizu moje kuće i ja sam ga morala napustit, pozdravit, a htjela sam da me  ne zaboravi, da me se sjeti, da me sutradan možda potraži, da nastavimo, da trajemo. Zatražila sam njegov stroj, mobitel, dok sam ga tražila, kao slučajno u njegovom džepu napipala sam Njegov, dotakla sam Njega, iako je bio pospan, bio je napet. Dao mi ga je, ostavila sam sebe u njegovom imeniku, upisala se u adresar i sad čekam red. Oprostila se s «Dobro jutro!» i otišla kući drkati na mog Kauboja.
I sad bih ženkama rekla, koji je njegov nick tu na Iskrici, jer ima on tu i sliku svoju, sliku na kojoj se vidu svi mišići, izgleda kao da ga je netko klesao, ali neću bit tolika prasica, jer ne znam kako Kauboj diše, možda se naljuti na mene, pa mi se nikad više ne javi, a tako bi ga htjela probati, na jednu noć, makar jedan sat, iako sam sigurna da Kauboji nisu brzi ka' zečevi i to me pali, tješim se, trajat će.
Sigurna sam, Kauboju moj, da ćeš se prepoznati čitajući me. Smješkaš se sad?!? Komentirao bi ovu priču?!? PSSSSSSSSSt, tiho, nemoj. Probaj me!!!
 
NASTAVIT ĆE SE...    

eto..da...i sta reci osim...blago kaubojima..odoh kupit sesir....al cemu kad mi opet fale misici:-)))