Ručkić krčkić

Upisala sam gimnaziju, ali sam završila usmjerenje, ilitiga šuvaricu. S obzirom da mi je u školi išlo sve osim nazočnosti na nastavi, osobito rano ujutro, i to bez nekog naprezanja, štrebetanja ili ikakvih trauma, kad su me "reformirali" upisala sam najelitniji smjer u svojoj školi i s lakoćom ga završila. Eh, ali neposredno prije kraja te obrazovne epizode, naletim ja na bivšu šul-kolegicu, kojoj moja škola baš nije išla, jedva se nekako provukla, a onda se reformirala u PTT centru. I pita ona mene, tonom iskusne i prekaljene poštarice, kako mi ide škola, hoću li završiti (ona već jest, njen je smjer trajao 3 godine); ja skrušeno velim da hoću, a ona znakovito i neuvjereno klima glavom. Pa s kakvim ocjenama, pita ona mene, a ja drhtavim glasom odgovaram "S pet". Eeeee, lako meni, na to će ova, vidjela bih ja da sam upisala P-T-T-Centar... Toliko me isprestravila da se nisam usudila saznati što bih to vidjela, nego sam zbrisala na faks, samo da odgodim spoznaju.

A sad si mislim, pa da, bila je u pravu: da sam upisala PTT centar, sad bih već smišljala sasvim doglednu penziju ili uživala u njoj. Svakog bih jutra došla na Iskricu i na miru upoznavala druge blogere i njihovo pisanje. Točno bih znala kako tko pozdravlja i kako kome odzdraviti, kome "jutreko", kome "jutrić", kome "pozdravčić", a pride i ispravne kombinacije smajleka ili "osmjeh [obavezno bez "i"] ti šaljem", kome kava, kome čaj... Bezbrižno bih komentirala, potpuno nesvjesna pravopisnih pogrešaka, a citate bih namjerno ručno, dvoprstno, prepisivala, tak da nikak ne budu točni, neka bude bar zarez viška, pogrešne kvačice ili "i" više-manje.

Nakon tako podrobnog upoznavanja blogera s dužim stažom, njihovog ophođenja, komentiranja i sl., a nadasve dobrote njihovih karaktera, vjerojatno bih se i ja osmjelila objaviti neki svoj linkić ili slikicu, isprva nespretno, uz puno pomaganja sa svih strana. A onda redovito: svaki dan, prije i poslije svakog obroka i uz svaku kavicu. Razgovarali bismo o tome kakvo je vrijeme, što smo kuhali ili što namjeravamo skuhati, stavljali slike svojih obroka na blog i ushićeno ih komentirali, a ponekad bismo i zajednički maštali o ljubavima kakve nikad u svojih 50+ godina nismo imali, a koje si želimo, jer su Prave, Velike i imaju Veliko Početno Slovo, a ovdje ćemo ih, uz Ispravno Bloganje, zasigurno naći.

Eh, da sam upisala PTT centar... Ne bih ja sad ljude diskriminirala po školskoj spremi! U stvari, iako nisam upisala PTT centar, od sada pa nadalje ću svoju školsku spremu samozatajno i kukavički zatajiti: kakvog smisla ima to što sam ja cijeli niz godina odgađala svoje zarađivanje, zaduživanje i svakoliku izgradnju, od stambene do obiteljske, uputila se i uživjela u raznorazna tuđinska i domaća razmišljanja i doživljavanja svijeta, izbrusila svoje vještine i primijenila ih u radnom okruženju, i to za sramotno veliku plaću u ovim teškim vremenima, koju besramno trošim na flat-rate i Iskricu i još poneku sitnicu, što mi sve to vrijedi kad sam ipak ovdje, s neobrazovanima, funkcionalno nepismenima (tj. taman toliko pismenima da popune obrazac za profil i za razmjenu dnevnih pozdrava), što mi sve to vrijedi ako mi nitko neće pokloniti tenisice, ha??? Ako nisam Većina; jer Većina uvijek sve zna i zna najbolje, što dosljedno pokazuje na svakim demokratskim izborima.

Ah, da sam poštarica u penziji... Ah. Ne bih ja ljude diskriminirala po iskazanoj pameti, ljigatorstvu, okorjelosti klišeja ili licemjerstvu - odmah bih znala da ih SVE treba "raskrinkati", što je sinonim za "upoznati" - nitko normalan ti se neće odmah pokazati točno onakvim kakav jest: treba se oko toga potruditi.

Ajd, hvala blogu, nikoga ne diskriminiram po boji kože, iako za boju kose nemrem reći isto... Ni narodnost mi nije neš osobito diskriminitativna, osim ono jednom, kad je neka počela pričati da su "moji" klali "njene", a ja znam da su zbog "njenih" mačke "mojih" postajale divlje lutalice... Eto, to jednom jesam. Inače ne. Po tom kriteriju. Po vjeri isto ne, jer o svim vjernicima mislim isto, a to je da su vrlo nedomišljati i/ili tromi ljudi kad na svoje živote primjenjuju pravila življenja neke pustinjske plemenske zajednice od prije nekoliko tisućica godina, iako smatram da ih treba pohvaliti za selektivnost u primjeni i fleksibilnost kad im neko baš i ne odgovara. Evo, mislim si, možda sutra ne bude smak svijeta, možda je to samo metafora, možda nam se ukaže neki malo moderniji Mesija pa to onda ipak bude smak svijeta, ali ovoga, dosadašnjeg, a nastanak novog, s nekim lakšim moralnim naputcima.

Eto, da sam upisala i završila PTT centar, sigurno nikome ne bih rekla da ne želim s njim/njom komentirati jer je blesav, nego zato jer je "tuka" ili "tukan". U stvari, spomenutima niš ni ne bih rekla, nego bih to rekla svojima. Onoj svojoj toploj Većini s tenisicama i spremnom samopomoći i receptima za sve odreda, od blagdanskih kolača, preko sarme, do umijeća življenja i iskričavog blogovanja.

Ali nisam, jebiga! I što sad? Ha?



*Zapis nadahnut nadahnutim Uputama za snalaženje na blogu vrle nam i istaknute blogerice vrbice. C/p njoj u počast:

Pod snalaženjem na blogu..podrazumijevam, prije svega upoznavanje blogera i njihovog pisanja. To se postiže, po mom mišljenju, da prvo čitaš blogove, pokušavaš razumijeti svakog blogera. Njegov način ophođenja, razgovora, pisanja, komentiranja i sl. Zatim, kad se stekne vlastito mišljenje o svakom od njih, možeš početi pisati i stavljati svoje blogove i naravno, očekuješ da ti se na njih jave ljudi sličnih ili istih svjetonazora, razmišljanja.....
Nema, naravno, nikakvog tečaja za blog...ali mislim da si ga svatko može sam izrežirati. Uveliko ovisi o tome kakva si osoba. Da li si ovdje, zato što želiš razgovarati, izmjenjivati iskustva, zekati se, biti netko drugi, ispoljavati svoje frustracije i nezadovoljstva, ili možda podijeliti s ostalima zajedničke interese, zanimanja, očekivanja....bilo što...to nije bitno.
Bitno je da se uvažava svaka osoba, bez obzira na spol, zanimanje, školsku spremu, boju kože, narodnost i sl.
Svaki čovjek ima pravo izraziti se kako želi, bez omalovažavanja drugih, bez zajedljivih primjedbi, prostakluka i sl.
Mogli bismo...dakako...raspredati u nedogled o ovoj temi...ali možda bi netko trebao napisati blog o tome, a čini mi se da smo već jednom imalio tu temu......:)))
Autor: vrbica | 18.12.2012. u 10:35 | opcije

ja sam mali postar
imam kujac ostar
cuvajte se zene
bicete izgrebene
haHAHAHAHHAHAHHA DAN ugodan ,

Majketi... a kaj ću ja onda? Meni jezik oštar :-((

hm, razumijem da čovjek pred sudnje dane ima potrebu olakšati dušu,,,ali vrbica? nije valjda da ćeš to bezazleno stvorenje nositi na onaj svijet sutra kad ti prdne trinaesti baktun na vrata:)
a među nama, mislim da je crvićima svejedno jel intelektualka ili poštarica, previše se zamaraš time..Napiši još neku priču, poput pegle recimo, ili se samo nasmiješi...Za moju dušu...:)

Eternisu, ja sam ti bezdušna, tak da mene sve to skup sa smakom svijeta i inim bakračima opće ne dotikavla. A priču bum napisala kad mi se ukaže neka koja je MENI relevantna. Je, i sebična sam: ne volim delati samo za druge :-((

nisam ni sumnjao da si sebična...:P i ja sam:P mislil sam da smiješak niš ne košta...:P viš kak se ja smijem tebi...:) smiješim...:)

ali bezdušna? nisi bezdušna, samo oko duše imaš vijenac oklopa kojeg ni Jerihonske trublje ne razore više...:(

Ispričice, morala sam a) skuhati ručak, b) pojesti ručak i sad ga moram c) bar donekle probaviti, jer se vraćam na posao.

A kaj se osmijeha tiče, blogme i taj košta ako je usiljen. Vidim da tvoj nije, nije ni moj uzvratni :-))

A kaj se oklopa tiče, viš, da sam završila PTT centar, ne bi mi trebao - dobila bih uniformu.

Ma vidi ti nje, sad si se sitila bit postarica, a disi bila prije e:-)

Gubila dane na faksu, hebga, jarče! Ali, još stignem postati čobanica ;-)) Odoh sad malo raditi...

E a nemore svak bit coban, jer da more nebi ovi nasi ministri sidili u vladi nego bi ovce pazili, al njima niko nece dat ovce pazit jer bi ih pogubili e. A svi imaju fakultete, i to znas zasto, zato sto papir trpi svasta.

nema ti pomoći!

nema smaka svijeta,
šta ti ja mogu?
ako te tješi plaćam kavu! ;))