samo za znanstvenike

Oblaci su sivilom obojili nebo,
stajala si na kraju hodnika,
držeći pticu u ruci
pružila si mi je
na odlasku..
Znaš li ?
Koliko sam želio primiti te za ruke
i povesti sa sobom, utopiti te u svom zagrljaju?
Zauvijek!
Sklopio sam oči,
poljubila si me, onako, ovlaš i na brzinu,
kao što prijatelje ljubimo
reda radi, kad ih susretnemo
u vrevi gradskih ulica
žureći kući.
Na zatvorenim vratima zamirisala je tuga.
Hoću li ikad više smoći snage
i doći na treći kat broja 42?
Previše je to stepenica
za puzanje
do tebe,
a ja sam sve
prije nego li mlad
i sve manje spreman puzati.

Krenula je kiša,
zagrebačko nebo je proplakalo za mene.
Na zamagljenom staklu tramvaja napisah :
nedostaješ mi.
Nestala su slova sa stakla do glavnog kolodvora