hm

drajving hom for kristmas

..našao sam se u okruženju alienskih ratnih brodova
možda bih se i išao obračunavati s njima jednim po jednim, da sam imao vremena
ali, nisam. božić se bližio. trebalo je ne samo srediti sve te opake i tehnološki napredne aliene, već je trebalo to učiniti brzo.
uzeo sam stoga megafon, uključio na najglasnije i zagalamio:
-opkoljeni ste! predajte se!!-
ništa se nije dešavalo.
sjetio sam se da smo iz fizike učili da se zvuk ne širi vakuumom, zasto se ne predaju, nisu me čuli...
morat ću im vizualizirati.
na brzinu sam nacrtao svoj autoportret i izvjesio ga na staklo
brodovi su se počeli razmicati
oslobađajući mi put ka brodu matici
-taaako, tako treba..- lagano sam se primicao matici
valjda im se učinilo da postupak predaje traje predugo, pa su ga ubrzali, slanjem neke vučne zrake, koja me za tili čas uvukla u središte velikog broda
na izlazu me dočekao crveni tepih, vojska aliena, postrojena s obje strane tepiha, te alijensko pučanstvo koje je euforično skandiralo:-twirl!twirl!-
ganuli su me, priznajem
nisam očekivao taka doček, baš
ipak sam ja njima tuđinac i osvajač
na svečanom dočeku, objasnili su mi da su već mislili da sam mrtav, da kod njih imam status narodnog junaka.
čovjek koji je branio aliene
to se nikad nije dogodilo, do tad
i bila je prekretnica za njihovo poimanje te svirepe, ljudske rase
nisam im htio puno proturječiti
mada su me očito zamjenili s nekim
ja nikad nisam branio aliene, osim možda ono... uf.. ono.. to sam već bio gurnuo duboko u podsvjest. bila je to obična zabuna. svakom se može dogoditi...
ja sam zaboravio. ali oni nisu
dobio sam čin admirala flote
uz čin su dolazili i svemirski posjedi
nisam ni znao da svemir ima toliko raskošnih svjetova, dok nisu postali moji
odlučio sam okušati sreću, dok mi ide
zatražio sam da mi predaju u nadležnost galaksiju zvanu mlječna staza..
-ona je već predodređena za uništenje-odgovoreno mi je-zapovjed je već izdana. dogodit će se 21.12.2012. u 12:00 po njihovom vremenu-
nitko ne želi imati ljude u blizini svog dvorišta...
-poništite naredbu!- tonom koji ne trpi prigovor sam izdao svoju prvu admiralsku zapovjed
-ja ću se osobno obračunati s ljudima-pojasnio sam
-na zapovjed, veliki admirale!-
-što ćemo s zarobljenicima?-upitali su me, dovevši 35 patuljaka, koje je mama poslala kao moju zamjenu
-strašni ratnici, strašni,...trebala su tri bataljuna, da ih savladamo-
upozoravali su me
-mmhmm-mrmljao sam sebi u bradu
-da. zaslužuju najveću moguću kaznu! povest ću ih na zemlju, i poslati u podzemne rudnike, to će im biti kazna što su se drznuli stati na put federacijskoj floti-presudio sam
-zbilja ste okrutni, admirale-divili su mi se alieni
-bez uvlačenja u dupe!-pogledah ih mrko-ako nešto mrzim to su ulizice! jel' jasno??-
-jasno gospodine admirale!-povikali su alieni u glas, spustivši glave.
malo sam još razmišljao, bili sad bio dobar trenutak da se proglasim carem federacije, ali...to bi me samo usporilo na putu kući, pa sam odustao
dodjeljena mi je velika admiralska krstarica, sa 30 000 ratnih brodova u pratnji, ali sam se sjetio kolko bi me koštalo gorivo za sve te brodove, pa parkiralište..
odlučio sam doma u staroj dobroj kanti
te sam zapovjedio da unesu točne koordinate puta, a ja ću (ajme kako to volim) samo stisnuti PUSH!
moram se požuriti
božić je pred vratima
mahnuo sam razdraganim alienima i...
...i PUSH!

osmijeh od mene .. i ja volim stiskat taj PUSH , ponekad i kad treba i kad ne treba .. al u tome je i bit !