Ručkić krčkić

Postoje trenuci, razdoblja, kad trebamo druge; iako uistinu, ali zaista, sve možemo sami - takvima nas je učinila evolucija, s tim našim savitljivim prstima, gipkom kičmom i rezervnim organima. Fizički. Možemo sami. Sve nužno. Dok možemo.

Pa i emocionalno: čak i u najizloženijim osjećajima - zaljubljenosti, ljubavi - ipak smo, na koncu konca, sami. Nitko ih ne može sasvim pojmiti, čak ni oni koje ljubimo, ne, oni ih vide, oni ih prihvaćaju, ali shvaćaju i uzimaju samo ono što mogu prepjevati na svoje osjećaje, svoje iskustvo.

Međutim, onda dođe taj trenutak, to razdoblje, kad bismo bez drugih bili potpuno bespomoćni. Katatonični. Razdoblje tuge. Straha. Bespomoćnosti. Neutješivosti.

Ponekad mi se čini da cijeli svoj život živimo onako kako živimo, uz ono malo ili puno dobre volje prema drugima, da bi nam se netko našao u takvim trenucima. Ne svjesno: takvi smo. Takvima nas je učinila evolucija.

U velikom gradu je to jako teško. U gradu su ljudi ljudetina, masa bez imena, usputne pojave, funkcije u našim djelatnostima - kolege, susjedi, šetači pasa, majstori, blogeri... Mnogima ne znamo imena. Ili su u privremenoj memoriji. U RAM-u. Ponekad iskorače, ponekad iskoračimo iz takvih odnosa, a za mene je to uvijek ganutljivo - ne, nisam se tome nadala od vas, baš lijepo! Ali, za svaki slučaj, postoje servisi, ako nitko ne iskorači, ako nema dovoljno onih s imenima, prezimenima, opravdanim očekivanjima i zasluženim pravima. I onda nam pomogne netko kome je to funkcija. Bezimen netko. Neka ljudetina.

Pričam sad s prijateljem koji živi na selu, drugačije je ondje: stalno se živi sa spoznajom da će doći taj trenutak kad čovjek zatreba drugog čovjeka, ili puno ljudi, ne zato jer se vole, ne zato jer su prisni, ne zato jer postoji pravo ili obaveza, nego zato jer je to običaj; iz onog doba kad su svi koje smo poznavali imali imena i prezimena.

Valjda uz imenovanje idu i neke zasluge, ako ne osobne, onda povijesne, obiteljske, možda jednostavno činjenica da zajedno podnosimo suživot u nekom ograničenom prostoru. U gradu to moramo zaslužiti, osobno, imenom i prezimenom i postupcima koje priznajemo i potpisujemo. Inače smo ljudetina.

Ali u ljudetinu nas mogu i pretvoriti, oni koji su slijepi za naše postupke, oni koji nas ne razlikuju od drugih, oni koji nam u trenucima potrebitosti dođu i iskrcaju svoje probleme, bez ikakve selektivnosti, bez spoznaje da smo u rješavanju nekih uistinu dobri, a drugih nesposobni... Oni kojima smo trenutno olakšanje; i oni koji ne vide, ne razlučuju i ne poštuju naše vlastite. Takvih je sve više. Ime i prezime sve manje znače. Kao i zasluge. Ili njihovo nepostojanje. Tu si - koristim te! Trebam malo ljudetine.

Kad se to desi (a desilo se nedavno), osjećam se požderanom. Ždere me to. I kolebam se, izbaciti kanibala iz svojeg života ili mu/joj pod nos turiti svoju sliku, osobnu iskaznicu, CV i popis obavljenih radova. Ne znam kako iskoračiti iz funkcije ako to druga strana ne priznaje. Jednostavno ne znam.

Iako znam da to radi zato jer se i sam(a) osjeća ljudetinom. Jer drugačije ne zna; ili ne zna da je moguće. A jest. Čak i u gradu. Da, čak i ovdje, u bezličnim, bezimenim virtualnim prostorima.

Ma ti si ljudina.......ljudetine su,kako i sama velis,u masi.

Hvala, sleeping. Ma, ponekad poljudim od svega oko sebe ;-))

" Bolje da pokrepa celo selo, neg običaji ".

je da su predvidivi, samim tim i dosadni al su nekak i utješni
a to im je i bit, kaj ne ?

usput, si raskinčila kuću ? ;))

vegasica. obožavam tvoje životinjice. i to kak ih voliš. :)

a pročitala sam i bloh. jako jako

Eto me jopet, morala sam malo prigristi, ali ne ljudetine ;-))

iNNdigo, veći dio života sam proživjela kršeći običaje, a viš, sad ih iznova uvodim. Ne, nisam još raskičila kuću, u stvari, samo premještam s jednog mjesta na drugo, baš mi se sviđaju šarene lampice; a boreke bum ipak pospremila.

muddywatters, tnx, nekoga treba voljeti, reče pjesnik Ivan Minatti, a ja se slažem. Hvala i na bloh jako jako pročitanom.