Ručkić krčkić

Namjeravala sam nešto drugo, napisati nešto izvan stereotipa "mačka = gadura, a pas = vjeran prijatelj", a kako imam samo ovu, ne baš dobru fotku na kojoj su oba moja ljubimca, otvorih guglu i slučajno napiknuh zanimljiv članak: "Je li vaš ljubimac emocionalna treća strana vaše veze?". Link

Definitivno, odgovaram u svoje ime, ali i u ime svojih pokojnih roditelja! U članku piše da nam životinjci pomažu prebroditi gubitke i promjene, da stvaraju zajedništvo, kako svojim potrebama, a još više zajedničkim užicima u smijehu koje nam pružaju, da nam omogućavaju malo drugačiji uvid u partnera, razbijaju napetost i nervozu... I sve je to istina.

Kad se sjetim svojih staraca, tvrdoglavih i nedokazanih, bili su se u stanju danima svađati oko jedne lipe, ali bi ih, srećom, uvijek prekinuo neki dlakavac. Ja nisam mogla, ali krznaši uvijek. Kad se sjetim sebe i svojih kriza, sa starcima, s mužem, a usred njih oni trenuci kad s kavom sjedam, a oko mene vesela bratija, nešto krznasto, nešto bodljikavo, nešto pernato, a svi zajedno, svi se vesele, igraju, i paz ovo - nitko niš ne traži: jednostavno, zajedno guštamo. Nakratko. A onda ipak svatko hoće nešto, klopu, igru, maženje, pričanje, a meni to nije teško dati. Njima je UŽITAK davati.

Valjda zato jer uvijek očekuju nešto dobro od nas. Kad se pripitome. Nije s njima kao s ljudima, koji bi uvijek više i bolje i odmah.

Ne mogu zamisliti vezu s nekim tko ne bi trpio ljubimca u kući. Ma, ni pod razno, nema te ljubavi!!! Već u startu bih ga otpisala, mogao bi me dobiti samo na drsku obmanu, a onda što bih? Dovela nešto doma. I ako svejedno ne bi pristao, otišla s ljubimcem ili izbacila gunđalo. Kad bi bio jako dobar ševac, možda bih mu dopustila povremene posjete, i to pod uvjetom da svaki put mojem ljubimcu donese poklon. Eto.

Ne, ljubimci nam ne pružaju "bezuvjetnu ljubav", kako neki dan reče moj kolega - oni jednostavno nemaju koga drugoga voljeti. Bar ovi kućni, koji ne idu van; lunjalice ponekad vole više nas i biraju si s kim će kada i koliko dugo. Ali, s druge strane, nije baš da smo im mi puki špeceraj s nadstrešnicom. Ponekad je dovoljno da im pričamo. Imala sam takvo iskustvo, potpuno divljeg mačka koji mi je dolazio samo zato jer je volio moj glas. I ja bih mu pričala i pričala. I onda mi je konačno dopustio da ga podragam; i sam se iznenadio kako je to dobro! Pa sam mu onda pričala i dragala ga. Koliko puta sam mu ostavljala klopu, ne bi ni liznuo, samo daj pričanje i maženje. Jedan drugi mačak me presreo na ulici i počeo on pričati meni... Ne jednom, vrebao bi kad prolazim i onda izletio iz nekog podruma ili ispod auta. Jebga, naravno da sam ga usvojila! Da, zbog tog mačka sam temeljito zavoljela svog muža... Jer se dao izvući iz fotelje i usred noći tražiti sa mnom brbljavca, iako smo već imali što pitomi, što divlji zvjerinjak.

Nemrem shvatiti ljude koji TO ne vole. Fakat nemrem. Ne mogu shvatiti da je nekome tepih važniji od živog, osjećajnog stvora.

Ali mogu shvatiti da su ljubomorni na našu ljubav za njih. Osobito ako je sami ne osjećaju i ne shvaćaju.

Ej, a ko ih frizira? Kao da imamo istog frizera.

Ja, Svileni, furamo se na grundge ;-))

....i tamo gdje se ne smije.

Ja sve smijem. Ali nježno.

...i polako.

I temeljito.

Slažem se.
To sam i ja govorila, kada je Ayrton oštrio kandžice na tada novom talijanskom dvosjedu i trosjedu, a Tena zatrpavala kost ispod jastuka istih...tko je kupio to, kupit će i drugo, a životinjice su neprocjenjive...

Jel to havanezer?

Nije