Srce, oči, tama & mjesec

Došao je jedne prohladne večeri. Proljeće je tek davalo naznake svog cvijetanja, a magleni pokrivač vukao se lijeno, prekrivši drvored jablana, put posut šljunkom, imanje i vrt.

Vrt. Razlog njegova dolaska. Vlasnica kuće nije tražila vrtlara. Svejedno, on je došao, i rekao da želi brinuti o uređenju cvjetnjaka, živica, trave… nije imala ništa protiv. Nasred vrta zasadio je jedan cvijet.

Crvenu ružu.

Dok je rasla, pazio je na nju, zalijevao, čupao korov oko nje. Čim bi ruža pustila novi pupoljak, on bi ga rezao. Nije želio nove izdanke. Samo jedan, onaj oko kojeg se trudio od početka. Nije imao škara, zaštitnih rukavica… golim rukama je skrbio o ruži. Na kraju svakog dana ruke su mu bile gusto isprepletena mreža ujeda, rana, ožiljaka svih boja. Ali, s novim jutrom, ozljede bi nestale i on bi se vraćao svome poslu… još odlučniji nego proteklog dana. Jer suze koje su kapale iz njegovog Srca imale su čudotvornu moć zaliječenja…

Njegova prisutnost nije izazvala velike promjene na ostatku vrta. Živice su i dalje gušile vrtna vrata, bršljan se polumrtvo vukao posvud, korov je nicao umjesto cvijeća… ali u malom prostoru kojeg je Cvijet zauzimao i oko kojeg se skrbio, zrak je odisao Proljećem i Smijehom, a Sunce je toplije sjalo.

Vlasnica kuće nije davala prigovore ni pohvale. Jednostavno ga je nijemo promatrala, polusakrivena iza tankih zastora. Zaintrigirana. Pokušavajući odgonetnuti zašto taj skrbi s tolikim marom za jedan obični cvijet, koji mu nanosi toliko boli i muke, zašto ne počne čupati korov, kidati bršljan…

Ona nije pitala, on nije odgovorio. Sama po sebi… ruža je govorila dovoljno.

Da...:(

zanimljivo. mali princ u stvarnom svijetu, uvijek je i bilo za ocekivati da ce se tesko snaci i izazivat cudjenje ?;) zgodno, da.