Ručkić krčkić

...prema rodiljama: danas sam samoinicijativno zatražila da se jednu oslobodi obaveze koju mogu obaviti ja sama. Prošla sam onu fazu kad su mi beskrajno išle na živcem totalnim nepoštivanjem MOJEG vremena i MOJIH prioriteta, očekujući neprestane ustupke samo zato jer su u svemir poslale svoj genetski materijal, koji su - po mojoj skromnoj procjeni - mnoge od njih slobodno mogle zadržati za sebe i nitko ne bi primijetio da fali.

To njihovo nametljivo guranje, kolica preko nogu prolaznice koja ih uopće nije primijetila, jer zašto bi, nisu ni one, ni stvor u njima nikakva senzacija, ima takvih 7 milijardi, premda shvaćam da su gđe rodilje zblenute čudom vlastite kreacije, za koju kreativnost uopće nije bila potrebna; fotki pod nos, cijelih albuma, a od sveprisutnosti emaila, svakodnevnih forvarduša na kojima neka bezlična bebica spava, pa opet spava, pa još malo spava, pa se smije, pa se još smije, onda plače, i tak stotine, tisuće okidaja u kojima samo majčino oko raspoznaje razlike... Takva jedna me zanavijeke izliječila od uredskog posla, jer bi mi servirala albumček već uz kavicu, koju je skuhala da me čeka čim stignem, zatim drugi uz gablec, pa mi se prikrpa i za pauzu, i tak punih 8 sati, a vremena je imala jer je a) bila mlada rodilja i b) bila potpuno nesposobna, a ja sam za svoju profesionalnu izvrsnost nagrađena tako što sam morala raditi dvostruko elem da bih zaradila istu plaću kao i ona; i pride trpiti slike, priče o kakicama, papicama, rigotinicama i kolikama. ČETVERO je ta rodila! A zašto i ne bi, jebiga...?

O urlicima u restoranima, kafićima, dućanima, na babinjacima, koji se rastaču u amaterske pedijatrijske klinike i - opet! - foto-izložbe potomstva, uopće nema smisla pisati. Ono što me osobito nabrijalo protiv rodilja jest činjenica da te žene ne mogu pojmiti da osim njihovog roditeljstva postoje i drugačije zanimacije i sasvim drugi prioriteti; da žena koja ne dijeli to iskustvo ne vapi za nadomjestkom u vidu uživljavanja u njihovo i da je sasvim zadovoljna svojim životom, te da ga nije spremna podrediti njihovim potrebama, a još manje potrebama i hirovima njihovog potomstva. Sama si se za to odlučila - sama i potegni! Ni meni nitko nije uskakivao kad bih izabrala nešto meni važno i zahtjevno. (Istinablog, s nekoliko godina odmaka, osobito ako su porodiljni-dva-tri provele doma, neke i same skuže koliko su bile naporne i koliko im je to osakatilo više kognitivne funkcije; i onda ih ponovno mogu voljeti. Ali, neke ne skuže nikad i jednakom upornošću me i dalje izvještavaju o uspjesima svojeg potomstva, koje je meni toliko važno da u pravilu ne znam ni kako se zove, ni što studira ili čime se bavi, a kamoli da bi mi bilo važno je li u tome uspješno ili nije.)

Jedini lijek za sve te nepravde i ničim izazvane okršaje (jer ja ne činim apsolutno NIŠTA protiv rodilja, jedino odbijam raditi ZA njih ili UMJESTO njih!) jest da samoj sebi priuštiš kraljevski tretman, kad god to možeš: ukratko, da se ponašaš kao rodilja i jednostavno očekuješ da to svi oko tebe prihvate. Trebaš biti jako uporna, nailaziš na puno više otpora nego da si stvorila budućeg privređivača za mirovinski fond, čak i kad aktualnim zaposlenicima obogaćuješ prihode i/ili uvjete rada, ali na kraju te prihvate kao "tešku" i jednostavno preskoče, osim kad je maksimalna frka, jer im je tak lakše nego se s tobom objašnjavati...

I zato sam danas, nakon desetljeća ovakvih bitki, konačno mogla biti velikodušna. Jest da mi je rodilja draga, jest da je nenaporna, jest da joj se omaklo u 4. desetljeću života... ali, to je početak! Mislim da sam spremna postati "baka". ;-))

dobar dan bako, babo, nono, stara mamo, bakice ili kako već želiš da budeš zvana, nadam se da si dobro uprkos ovom napisu!?

I više nego dobro, stari moj! I bez rodilje završila prije vremena, obavila kupovinu, napisala ovo, skuhala klopu sebi i reponjama, pojela, njih malo počastila, tek toliko, sad ispušim cigaretu, proštetam pseto, zalegnem popodne, pogledam nešto na telki, nezahtjevno jer mi je mozak već na samo 5% kapaciteta, i onda bumo vidli kak sam :-))